Prijede punih dvadeset godina i na domaćim je malim ekranima prvi put emitiran ‘Seks i grad’, serija koja je, čak i na iznenađenje producenata, napravila pravu malu revoluciju i iz klasičnog se ‘sit-coma’, kako je definirana u startu, pretvorila u kulturni fenomen. Iako će neki dogodovštine Njusorčančki Carrie, Miranda, Charlotte i Samanthi ocijeniti trivijalnim i frivolnim jer ‘to su samo žene koje blebeću o muškarcima ispijajući koktele i noseći skupu odjeću’, činjenica je da su otvorile pitanja o kojima nije govorio ni jedan TV šou do tada. Iako je osnovna premisa koju je zamislio Darren Star bila prititi četiri prijateljice u potrazi sa ljubavlju, vrlo se brzo pokazalo da je serija mnogo više od toga. Da, one su tražile pravu ljubav, ali su uz to o seksu i seksualnim slobodama govorile potpuno nespunato, bez ikakvih filtara, propitivale starenje, posao, koncept obitelji i ulogu u društvu iz ženske perspektive i u središte svih odnosa stavlja prijateljstvo.
Lako se svijet posljednjih dvadeset godina drastično promijenio (počevši samo od tehnologije), temeljne ideje serije doimaju se gotovo jednako svježima i žene se jednako lako mogu poistovjetiti s junakinjama. Naravno, ne nužno i s njihovim standardom, ali da s njihovim neurozama i svjetonazorima, željama i tlapnjama, potrebom da se skrase uz ravnopravnog partnera, izbore za ravnopravan položaj u društvu i/ili, jednostavno, izbore za vlastite izbore. I upravo se zato, kako bi Carrie rekla, teško ne zapitati je li takva serija, odnosno njezina suvremena inačica, potrebna i ženama današnjice.
Kako je već poznato, priča o junakinjama ili, bolje reći, antijunakinjama plod je mašte Candice Bushnell koja je seksom nabijene kolumne pisala za The New York Observer. Tim većinom ženskih pisaca pod vodstvom Darrena Starra Bushnellin je alter ego pretočio u lik Carrie Bradshaw, kolumnistice i glavne pripovjedačice u seriji. Izbor likova od kojih se sastoji krug njezinih najboljih prijateljica: cinična i naizgled hladna, racionalna pravnica Miranda, pomalo površna i beskrajno romantična ljubiteljica umjetnina Charlotte i žderičica muškaraca (i života), ‘piarovka’ Samantha, bio je za to vrijeme radikalni. Naime, riječ je o ženama koje nisu nimalo savršene, muškarcima antipatične (upravo zbog svojih neskrivenih mana), ali su baš zato neobično stvarne.
Publika se, voljela ih ili mrzila, mogla prepoznati u jednoj ili svakoj od njih (ovisno, dakako, o situaciji). Ono što je primijetila Pulitzerom nagrađena kritičarka Emily Nussbaum u brilljantnom tekstu objavljenom u New Yorkeru, osim što je pristup likovima, odnosno njihova karakterizacija, bio drukčiji nego i jedan prije — žene u serijama bile su svijetljive, simpatičnije i s manje neuroza (izuzev Ally McBeal) — revolucionarna je bila i njihova transformacija. U početku je Carrie bila sretna i radoznala žena u tridesetima koja se ne boji života, nego, naprotiv, želi ga istražiti do detalja. Da je ostala takva, nalikovala bi na plejadu sličnih likova koji gone priču, a koji pritom ostaju svijetljivi, sličniji likovima iz još jednog televizijskog hita, ‘Prijatelja’. No Carrie se pod utjecajem ljubavi prema šarmantnom i emocionalno suzdržanom Faci pretvorila u antijunakinju i tako, piše Nussbaum, udaljila od publike, odnosno njihove želje da se s njom identificiraju.