Posuti pepelom

U sjajnoj Vrdoljakovoj seriji ‘Duga mračna noć’ šef OZNA-e (Ivo Gregurević) na zahtjev partijskog moćnika i staroga komunista Španca (Mustafa Nadarević) da uhićuje bez pisanih naredbi odgovara mu: ‘Lako je tebi mojim k… gloginje mlatiti.’

Tako bi se mogli opisati i neki slučajevi u kojima smo bez potrebe prkosili Europskoj komisiji, glumeći veće katolike od pape. Zapravo nismo mi, obični smrtnici, nego premijeri i ministri uime svih nas iz šezdeset i neke ili kasnijih godina mlatili su gloginje tuđim k… A nakon pet godina članstva u EU čini se da još ne osjećamo boljitak na svojoj koži, iako bismo trebali vidjeti barem neke obrise, a to što nam je gospodarstvo danas bolje najprije je rezultat dinamičnijega kretanja svjetskoga gospodarstva nego toga što su naši vlastodršci znali iskoristiti prednosti EU. Da otklonimo svaku sumnju, dobro je da smo ušli u EU, ali nije dobro što smo u nj ušli nespremni i što smo tek odnedavno nešto pojednostavili procedure (primjerice u Ministarstvu poljoprivrede). Još je manje dobro što smo donosili neke propise koje Bruxelles od nas uopće nije tražio, ali smo mi iz samo našim vlastodršcima znanih razloga htjeli još više zakomplicirati ionako komplicirane propise EU. A sve na štetu građana i gospodarstva.

Mnogo je puta EU poslužio kao opravdanje za čudne, a poslije se pokazalo i loše, poteze države. Primjeri pokazuju kako se Hrvatska zna napraviti većim katolikom od pape, ali i da katkad dobije po prstima.

Pada nam na pamet kada je bivši SDP-ov ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina raspisao natječaj za Mjeru 4 Ruralnog razvoja koju je EK poništio zbog ozbiljne sumnje u stvaranje umjetnih uvjeta, s obzirom na to da su poduzeća koja su dobila potpore osnovana tri mjeseca prije objave natječaja, imala su iste vlasnike, adresu i osobu za kontakt, svi projekti potpuno su komplementarni, a tražene potpore odgovarale su maksimalnom iznosu. Riječ je bila o tvrtkama Ivica Todorića, Marka Pipunića i Tomislava Ervačića, ali ono što ostaje nejasno je pitanje kako je Jakovina mogao vjerovati da će takav natječaj proći briselsku reviziju. Tko zna što mu se vrzmal po glavi, možda je vjerovao da će europske birokrate dovesti pred svršen čin ili ga nije bilo briga s obzirom na to da je bilo izvjesno da mu je ta 2015. prema svemu sudeći zadnja godina u ministarskoj fotelji (što se i obistinilo), ali izvjesno je da su oštećeni drugi kvalitetni programi za koje nije odobren novac, a povrh toga dobro smo i prošli jer su se eurobirokrati smilovali pa nismo kažnjeni višemilijunskim iznosima zbog neozbiljnog pristupa.

Jakovina kao da je prespavao vrijeme neposredno i nakon ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. kada mu je tadašnji stranački šef i premijer Zoran Milanović bildao mišiće izmišljajući ‘lex Perković’. Već ta pilot-epizoda potaknula je europske face da dobro pripaze na najmlađu članicu (o čemu Jakovina nije mislio) te da poruče premijeru i svekolikom hrvatskom pučanstvu da taj film neće gledati. I stvarno nismo gledali, naš je premijer savio kralježnicu, posuo se pepelom i mirno nastavio raditi (ako mu se dalo raditi) kao da se ništa nije dogodilo. No nije Jakovina jedini koji je nastojao ‘izbrusiti’ briselska pravila – i aktualnom ministru poljoprivrede Tomislavu Tolušiću već je dvaput očitana bukvica da on nije veći Europoljanin od Junckera i njegovih drugova u Komisiji te da izvoli ublažiti malo propise koje je nametnuo. Sjetimo se kako je pokušao ojačati položaj domaćih proizvođača, ponajprije voća i povrća, što je, hajde, pohvalno, ali način na koji je to uradio, umalo izazvavši trgovinski rat s BiH i Srbijom, bio je loš. Potpisao je Pravilnik o inspekcijskom nadzoru i kontroli usklađenosti voća i povrća s tržišnim standardima kojim je poskupio naknade za inspekcijski nadzor izvoznica izvan EU za čak 22 puta (s 90 na 2000 kuna). Kada ga je autor ovog teksta prilikom jednog susreta pitao (prije nego će donijeti takvu mjeru) kako će reagirati Bosanci i Srbi i ima li dozvolu EK, nonšalantno je odgovorio da ima potporu EU, a nema razloga da to susjedi shvate kao udar na njihovo gospodarstvo. No poput njegovog prethodnika Jakovine i premijera Milanovića, ni on ništa nije naučio od kikseva ranijih vlastodržaca.

Nešto slično kao i Tolušić već je pokušao napraviti nekadašnji premijer Ivica Račan, koji je bosanskim trgovcima goriva nametnuo visoke namete zbog navodno nekvalitetnoga goriva, time štiteći domaću naftnu industriju, a kada mu je kolega Zlatko Lagumdžija s bosanske strane, nakon prethodne žestoke telefonske svade, uveo iste takve namete zbog navodno lošeg hrvatskoga goriva, Račan se posuo pepelom po glavi. No nije u posljednjem slučaju ministar Tolušić time izazvao bijes samo bosanskih i srpskih poduzetnika i vlastodržaca, nego što je još gore – i Bruxellesa, koji uopće nije stao na hrvatsku stranu, nego na onu ‘tamo’. A čim je Bruxelles bjesnio, po defaultu je i aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković bjesnio, pa je Tolušić dobio po prstima i od stranačkog šefa. Ministar Tolušić je vjerovao da se Juncker i ekipa neće previše zamarati ni s pravilnicima koji uređuju poticanje održavanja pašnjaka, ali i tu se prevario. Naime, pravilo da stočari na pašnjacima koji žele poticaje moraju imati 0,3 uvjetna grla (tri krave na hektar) morao je na kraju izbrisati nakon što su se pobunili neki stočari koje je predvodio Claude Jamrušić. Štoviše, EK uopće nije tražio uglavljivanje u propis uvjetnih grla, čak je to i zabranjivao, objašnjavajući da se poticaji trebaju davati za održavanje pašnjaka, a nije bilo propisano hoće li ih korisnici poticaja kositi ili napasati domaćim životinjama.

Taj potez ministra poljoprivrede koji uvodi nešto na čemu ne inzistiraju ni eurobirokrati ne može nas ne podsetiti na još jednu sličnu odluku, doduše ministra iz (tada se činilo) nekog drugog svijeta – Ivana Vrdoljaka. I dok su prethodno spomenute mjere bole u srce poduzetnike, Vrdoljak je zabio nož u leđa građanima nametanjem ugradnje razdjelnika. Njegovi suradnici tvrdili su da tako piše u briselskim propisima koje oni samo unose u domaći zakonodavstvo, ali nije jasno kako je netko iz njegova kruga, kao i on sam, mogao vjerovati da će ostati tajna da to ne piše tako u briselskim propisima. Pojednostavljeno rečeno, EU je od nas tražio da smanjimo bacanje energije u zrak kako bismo sačuvali okoliš, što se moglo postići uštedama u potrošnji, ali nije precizirao na koji način. Jedan od mogućih načina je i uvođenje razdjelnika, ali drugi su načini bolja toplotna izolacija zidova, kvalitetnija stolarija itd. Na taj su način ad hoc osnovane tvrtke za ugradnju razdjelnika dobro profitirale, a zlobnici te možda i pokoji neprijatelj Hrvatske smatraju da je od tog profita i bivši ministar gospodarstva Vrdoljak imao razloga za radost. Kako bilo, razdjelnici su se prestali ugrađivati, a oni koji su ih ugradili nemaju baš neke koristi.

Ima tu još primjera, poput Pelješkog mosta, za koji je zatražen novac od Bruxellesa kako bi se cestovno spojili prekinuti hrvatski, ali sada i EU-teritorij kod Neuma. Bruxelles je smatrao da se ti dijelovi teritorija trebaju povezati, ali mu nije palo na pamet da se to mora riješiti jedino tako, s obzirom na to da su postojala rješenja poput koridora kroz Neum, čak i tunela, ali i nastavka autoceste kroz BiH duž granice s Hrvatskom. Ali kad već traže most, Bruxelles je rekao ‘evo’. To što ćemo plaćati održavanje mosta, a jednog dana kada BiH uđe u EU i kada most više nikom ne bude trebao, pitat ćemo se hoće li za to odgovarati vlade od Sanaderove pa do Plenkovićeve. Pitanje je pak bismo li slučajevima koje smo naveli, a nisu jedini, svjedočili da je riječ o privatnom novcu premijera i ministara koji su o svemu tome odlučivali. Naravno da ne bi, i zato, kako kaže onaj Vrdoljakov oznaš, lako je tuđim k… gloginje mlatiti.

Hrvati nisu ni blizu katolika, a kamoli da pokušavaju biti veći i od samog pape kad je riječ o fondovima EU, prema mišljenju stručnjaka za povlačenje sredstava. Nedostaje inicijativa i promišljeni, planirani pristup s očekivanim rezultatima. Stoga, u domeni fondova EU, sve ispada puno pogrešaka, šlampavosti, probijanja rokova i sličnog, a u dijelu poslovne etike i usklađenosti, nismo još primili niti prvu pričest.