Četiri desetljeća kultnog diskača koji je promijenio sve. Prvi takav klub u ondašnjoj Jugi, zagrebački Saloon otvoren je u veljači 1970. i odmah je postao kultno mjesto mladih i poznatih, mjesto na kojem su se slijedili svjetski trendovi u zabavi i glazbi. Tko je držao do sebe, morao se pojaviti u njemu. I tako sve do 90-ih, kad počinju problemi. Saloon je sve preživio, pa i devastiranje 2013., i ponovno će otvoriti vrata.
Koja institucija u Zagrebu ili u cijeloj Hrvatskoj, pa čak i u regiji, u svoj CV može zapisati da su tijekom četiri desetljeća pod njezinim neupitnim utjecajem itekako oblikovani različiti životni trendovi, odnosno trendovi u glazbenom, modnom, poslovnom, kulturnom, sportskom, pa i političkom životu mnogih naraštaja mladih i onih malo manje mladih? Tko to može reći da je velikim dijelom, ali katkad i mnogo više od toga, prema određenim životnim pravcima usmjerio više od pet milijuna ljudi, populaciju otprilike jednaku onoj što je zajedno ima šest gradova veličine Zagreba? Velike brojke zaslužuju posebnu pozornost, to više ako su nastale radom nečega tako prozaičnoga kao što je običan diskoklub. Možda je riječ ‘običan’ pomalo nevjerojatna u ovom kontekstu jer je Discotheque Saloon ipak bio sve prije nego običan. Tako je i nastao, manje obično, a mnogo više ne-obično.
A nastao je, kao što je opisano u njegovoj nedavno izišloj monografiji (na 326 stranica s 151 ilustracijom), malo iz potrebe i malo iz inata, i sve to začinjeno nekim sretnim okolnostima. Potrebu je imao tadašnji Košarkaški klub Lokomotiva (poslije Cibona), a malo inata Pero Zlatar, glavni urednik ondašnjega najpopularnijeg omladinskog tjednika Plavi vjesnik i ujedno (sretna okolnost) novoizabrani predsjednik te iste Lokomotive.
Lokomotiva sa sjedištem na Tuškancu 1a (svlačionice u raspadu i igralište na otvorenom, ali sjajna momčad predvođena Nikolom Plećašem) bila je najsrogašniji prvoligaški klub podernih dresova i trenirki kojem je svaki novčić bio nasušna potreba. Prijetila joj je propast i odlazak ‘svetog Nikole’, kako su mu skandirali navijači. Srećom, u pravom trenutku dobila je Peru Zlatara, vrlo sposobnog i snalaživoga mladog čovjeka koji je odmah shvatio da klubu treba dodatni financijski izvor. Shvatio je i da u vremenu nove vrste zabave i prelaska s velikih plesnjaka sa živom glazbom na intimnija druženja mladih uz glazbu s ploča u polumračnim prostorima dodatni novac mogu donijeti – trošne svlačionice.
I sada na red dolazi inat, naravno, Pere Zlatara, ali i još jedna sretna okolnost, ona dubrovačka. Naime, jedne večeri Pero je sa svojim društvom doživio neugodu u tada razvikanome zagrebačkom lokalu pa se zarekao (a to je ponovio i na promociji monografije) da će zbog toga ‘gazda lokala propišati krv’, odnosno da će ga uništiti konkurencijom. Sretna okolnost bila je da je nedugo nakon toga poslovno išao u Dubrovnik, gdje su ga glumica Božidarka Frait i kazališni redatelj Joško Juvančić upoznali s vlasnicima diskokluba No. 1 na Pilama Vlahom Srezovićem i Albertom Papom. Pero je dubrovačke studente pozvao u Zagreb i ponudio im svlačionice, što su oni prihvatili i preuredili ih u diskoteku. Sve ostalo je povijest.
Točno, ali ne bilo kakva povijest, stoga neki ulomci u ovoj povijesti ipak zaslužuju detaljan pristup. Ponajprije zbog društvene uloge i važnosti Saloona. Naime, većina nas složit će se da je klub s Tuškanca (sada zabavljački, a ne košarkaški) vrlo brzo postao – kulturni. Možda čak u nekim razdobljima i elitistički iako su vlasnici, posebno 90-ih i 2000-ih, forsirali njegovu otvorenost za sve s imidžem drugoga dnevog boravka zagrebačke (i mnogo šire) mladeži. Jasno je da je Saloon ugled stvarao stalnim težnjama da u svemu bude najbolji: da ima drugima nedostizan program (primjerice, večeri poput Ruby Tuesday, Glamour Caffe Party ili Marlboro No. 1 Show) s najboljim DJ-ima, pjevačima i glazbenicima, da bude najbolje ureden, da ima najbolje ozvučenje i ‘light show’, da prvi promiče svjetska glazbena dostignuća. I u tome je u pravilu uspijevao.
No letvica saloonskih poruka koje je isijavao – tko smo, što smo i kakvi smo u svijetu mladih – visoko je postavljena već na otvorenu 13. veljače 1970. Postavio ju je Plavi vjesnik, odnosno Pero Zlatar, koji je imao tu moć da prvog dana dovede tada pet stotina najpoznatijih osoba iz estrade (Zdenka Vučković, Ibrica Jusić, Mišo Kovač, Ljupka Dimitrovska, Kićo Slabinac), filma i kazališta (Ana Karić, Ratko Buljan, Drago Bahun, Slobodan Dimitrijević, Jagoda Kaloper, Nedjeljko Dragić, Stevo Krnjačić, Dubravko Pitzko), sporta (Jovica Paliković, Mirko Novosel, Boris Lalić), mode (manekenke Nuša Marović i Irena Uhl), novinarstva (Jovan Hovan, Silvija Luks) itd.
