je iskoristiti jer takvo vino za četrdesetak kuna teško je pronaći negdje drugdje.
U Crnoj Gori sve izgleda blizu, no treba je obilaziti polako da se nešto ne propusti. Na spomen primorskog dijela mnogi će se sjetiti Herceg Novog, Kotor, Budve, Ulcinja i Bara, a neki i Tivta, koji nam je ‘oteo’ megajahte. Dok smo se mi premišljali gdje ćemo i hoćemo li graditi marinu za 60–metarske superluksuzne brodove, Crnogorci su sagradili 120 vezova u marini Porto Montenegro pa ubiru milijune od njihova čuvanja i održavanja te ugostiteljstva i šopinga jer vlasnici nemaju poskoka u džepu koji čuva novčanik. Lijepo je more, no kontinentalni dio najmanje republike nekadašnje države nevjerovatno je raznolik. Kanjon rijeke Tare desetljećima je raj za rafting, a ni Piva, koja s Tarom čini Drinu, ni Pivsko jezero ljepotom nimalo ne zaostaju. Nisu daleko ni zaravan Sinjajevina, planine Durmitor, Ljubišnja, Bjelasica, Maglić, dva kilometra duga dolina Urdenih dolova na 2200 metara nadmorske visine, prašuma Peručica, mnogo malih jezera osim velikoga Skadarskog…
Zbog toliko mirnih i tekućih slatkih voda ne začuđuje što riba dominira gastronomskom ponudom. Dimljeni krap, odnosno šaran iz Skadarskog jezera, pastrva marinirana u ulju i limunovu soku ili pržena pa prelivena kiselim mljekom, jegulja zapečena uz rižu i suhe šljive i ukljeva, sitna riba koja se ne čisti, nego prži svježa ili dimljena, samo
