Poslovna tajna

Zaštitom poslovne tajne do sada se bavilo nekoliko zakona i svaki jednim njezinim dijelom. Od 7. travnja na snazi je Zakon o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti, koji na cjelovit način definira i štiti poslovnu tajnu. Očekuje se da će pridonijeti stabilnosti i sigurnosti poslovanja.

Poduzetnici redovito ulažu u razvoj i primjenu znanja i iskustva kako bi unaprijedili poslovanje i ojačali svoj položaj na tržištu. Takve poslovne informacije donose prednost samo ako nisu dostupne konkurentima, a rizik od otkrivanja nije lako otkloniti. Ilustrativni primjer posljedica otkrivanja tajnih poslovnih informacija prikazan je i u poznatom filmu ‘Charlie i tvornica čokolade’, inspiriranom istinitim događajem u kojem je konkurencija poslala špijke u tvornicu čokolade da ukradu tajne recepte, što je prouzročilo propast poslovanja i zatvaranje tvornice. Takvi su scenariji mogući i izvan filma, posebno danas, u vrijeme digitalne globalizacije kad su nam informacije dostupnije nego ikad. Kada tajnog recepta i propast poslovanja zvuče kao krajnost, ali svaki poduzetnik koji ima interes zaštiti neke svoje poslovne metode, planove, znanje i iskustvo (know-how), trebao bi znati kako izbjeći negativne posljedice otkrivanja tajni i što može učiniti ako se one ipak otkriju.

Važnost primjerene zaštite poslovnih tajni prepoznata je na razini Europske unije i utjecala je i na hrvatsko uređenje. Novi oblik zaštite poslovnih tajni uveden je Zakonom o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti koji je u primjeni od 7. travnja 2018. i provodi odgovarajuću smjernicu Europske unije. Prije nego što je taj zakon stupio na snagu, nije postojao propis koji bi sveobuhvatno uređivao zaštitu poslovne tajne. Naprimjer, Zakon o trgovini propisuje da je protupravno pribavljanje poslovne tajne drugog trgovca ili iskorištavanje takve tajne – radnja nepoštovanog trgovanja, ali ne određuje što je to poslovna tajna. Pri odlučivanju o toj zaštiti sudovi su utvrđivali je li riječ o poslovnoj tajni prema Zakonu o zaštiti tajnosti podataka koji pak sadrži samo određene odredbe o poslovnim tajnama. Odredbe takvih drugih zakona i dalje vrijede, ali novi Zakon o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti pruža dodatne mogućnosti u zaštiti interesa poduzetnika na tom području.

Prvo pitanje koje se postavlja jest koje se to informacije mogu smatrati poslovnom tajnom. Novi zakon navodi općenite primjere pa kaže da to mogu biti znanje i iskustvo, poslovne informacije i tehnološke informacije. Konkretno govoreći, to bi mogle biti informacije poput poslovnih metoda, poslovnih planova i financijskih informacija, razvoj i istraživanje, zatim tržišne analize, marketinški podaci i planiranje, podaci o cijenama i naplaćivanju, popis kupaca i dobavljača, know-how, formule i recepti, podaci o tehničkim i metodama proizvodnje i slične informacije. To mogu biti i informacije koje prethode razvoju prava intelektualnog vlasništva. No da bi se smatrala poslovnom tajnom u smislu tog zakona, svaka takva informacija mora ispunjavati određene zahtjeve propisane zakonom.

S obzirom na to koji zahtjevi moraju biti ispunjeni, mogu se očekivati neki problemi u praksi pri dokazivanju je li nešto poslovna tajna. Primjerice, u dokazivanju tržišne (komercijalne) vrijednosti trebat će objasniti kako je tajnost određene informacije donosila tržišnu prednost koju njezinim otkrivanjem gube (npr. time što bi njezino otkrivanje narušilo znanstveni i tehnički potencijal nositelja poslovne tajne). Posebno je važan zahtjev provedbe razumnih koraka za očuvanje tajnosti jer od poduzetnika zahtijeva aktivnosti u zaštit informacija kao poslovne tajne.

Kao primjer razumnih koraka koje poduzetnici trebaju napraviti da bi očuvali tajnu zakon navodi izradu internog propisa o baratanju poslovnom tajnom i mjere fizičke ili virtualne zaštite pristupa. U praksi se zaštitne mjere mogu javiti kao ugovorne (npr. ugovori i ugovorne odredbe o povjerljivosti ili o obvezi nenatjecanja), tehničke (npr. kontrola pristupa, zaporke, zaključavanje, čuvanje u sefovima, sigurnosni sustavi) i organizacijske (npr. interni pravilnici o rukovanju poslovnim tajnama, pristup informacijama na osnovi ‘need to know’, označavanje dokumentacije pečatima i žigovima). Razumni koraci ovisit će o okolnostima pojedinog slučaja i sadržaju informacije.

Poslovne tajne štite se od radnji nezakonitog pribavljanja, upotrebe i otkrivanja. Primjerice, nezakonite radnje mogu biti neovlašteni pristup, prisvajanje ili umnožavanje bilo kojih dokumenata, predmeta i materijala koji sadrže poslovnu tajnu ili se ona iz njih može izvesti. Naravno, nezakonito podrazumijeva i kršenje ugovora o povjerljivosti ili drugih obveza kojima se ograničava korištenje poslovnom tajnom. Upravo zbog toga važno je imati odgovarajuću dokumentaciju (interne akte i ugovore) koja će definirati ovlasti i njihove granice. Korisno je napomenuti da zakon štiti i od trećih koji, primjerice, nisu sami povrijedili, ali znali su ili trebali znati da je osoba od koje su dobili poslovnu tajnu nezakonito otkrila poslovnu tajnu.

Zakon propisuje i određene iznimke od nezakonitosti, kao što je zaštita zviždača, radnikovo otkrivanje njegovim predstavnicima, ako je takvo otkrivanje bilo potrebno za zakonito obavljanje funkcije predstavnika itd. Osim toga, moguće je da netko dođe do informacije koja nije zakonito pribavljena, ali je stečena na način koji je u skladu s dobrim poslovnim običajima.

Neovisno o zaštiti propisanoj drugim zakonima, Zakon o zaštiti neobjavljene informacije s tržišnom vrijednosti propisuje zahtjeve koji se mogu isticati u parničnom postupku, privremene mjere i druge mehanizme zaštite poslovne tajne. Ti mehanizmi na raspolaganju su nositeljima poslovne tajne te, donekle, nositeljima licencije (kad su za to ovlašteni na temelju pravnog posla ili zakona).

Kako bi zaštita od nezakonitog pribavljanja, upotrebe ili otkrivanja poslovnih tajni bila djelotvorna, važno je da postupci u kojima se ostvaruje budu brzi, da osiguravaju zaštitu povjerljivosti te omogućavaju efikasnu provedbu zaštitnih mjera. Postupci radi zaštite poslovne tajne hitni su. Rokovi poduzimanja pojedinih radnji kraći su nego u nekim drugim postupcima.

Na primjer, rok za odgovor na tužbu jest osam dana umjesto raspona od 30 do 45 dana. Ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od primitka odgovora na tužbu. To znači da će kvalitetno pripremljena tužba biti ključna za uspješnu zaštitu poslovne tajne. Naime, nositelj poslovne tajne (tužitelj) u tužbi treba iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze koji potvrđuju da informacije koje želi zaštititi ispunjavaju uvjete da bi se smatrale poslovnom tajnom, da je ovlašten tražiti takvu zaštitu te da se dogodila povreda poslovne tajne. Postoji opasnost da tužitelj u postupku poslije više neće moći iznositi dodatne činjenice ili predlagati dokaze radi zaštite svoje poslovne tajne. Radi sprječavanja povreda ili što brže reakcije na povredu poslovne tajne nositelji poslovne tajne mogu zahtijevati i privremene mjere. Zakon propisuje da to mogu biti ‘bilo koje’ privremene mjere kojima se postiže svrha, npr. oduzimanje ili predaja robe za koju se sumnja da je njome počinjena povreda, zabrana nuđenja ili pružanja usluga pri kojima se koristi poslovna tajna itd.

Sud mora utvrditi je li privremena mjera razmjerna povredi poslovne tajne, primjerice uspoređujući korist koju od te mjere može imati nositelj poslovne tajne u slučaju uspješne zaštite s gubitkom koji može imati navodni počinitelj povrede ako se utvrdi da povrede ipak nema. Može se zahtijevati i privremena mjera kako bi se osigurali dokazi.

Zakon predviđa mnogo mjera kako bi se očuvala povjerljivost poslovne tajne koje sudovi mogu poduzeti na zahtjev stranke. Uz isključenje javnosti iz (cijelog ili dijela) postupka, taj zakon propisuje mjere poput dopuštanja pristupa dokumentima ili ročićima samo ograničenom broju osoba, zabrane umnožavanja dokumenata i njihovo zatvaranje u poseban omot i sl. Specifičnost zaštite povjerljivosti prema tom zakonu jest u tome što se takva zaštita primjenjuje i nakon sudskog postupka, sve dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi da nije riječ o poslovnoj tajni ili ako te informacije postanu poznate ili lako dostupne određenim osobama.

Pravna zaštita koja stoji na raspolaganju trgovačkim društvima i drugima kojima je povrijeđena poslovna tajna raznolika je. Može se zahtijevati utvrđenje i prestanak povrede odnosno zabranu korištenja ili otkrivanja poslovne tajne. Nadalje, može se zahtijevati da sud, primjerice, zabrani stavljanje na tržište robe ili pružanje usluga kojima je počinjena povreda. Sud može donijeti korektivne mjere poput povlačenja robe s tržišta i/ili naložiti uništenje dokumenata koji sadržavaju poslovnu tajnu. Pravna zaštita može zahtijevati i protiv osobe koja još nije nezakonito pribavila ili na drugi način povrijedila poslovnu tajnu, ali koja poduzima radnje koje su ozbiljna prijetnja da će tako postupiti.

Uza zaštitne mjere, osobe kojima je nastala šteta zbog povrede njihove poslovne tajne mogu zahtijevati naknadu štete. Zakon izričito napominje da će se uzeti u obzir i izmakla korist te neimovinska šteta (npr. povreda ugleda trgovačkog društva). Sud može odrediti visinu naknade štete u iznosu koji bi nositelj poslovne tajne inače mogao zahtijevati za odobrenje za korištenje poslovne tajne da ga je počinitelj povrede zatražio. Uza zahtjev za naknadu štete i neovisno o njemu, oštećeni poduzetnik može protiv počinitelja povrede koji je stekao korist zahtijevati vraćanje ili naknađivanje koristi. Dodatno se može zahtijevati objava pravomoćne presude u medijima.

Kako bi se osigurala učinkovitost postupka, zakon uvodi sustav novčanih kazni kojima sud može zaprijetiti i izreći ih osobama koje ne poštuju mjere kojima se štiti povjerljivost, privremene i druge mjere izrečene tijekom postupka. Kazne sežu do stotinu tisuća kuna za trgovačka društva i druge pravne osobe te do trideset tisuća kuna za fizičke i odgovorne osobe.