Reakcija na korumpirane stranke

Danas, kad je hrvatski politički ortokluk pojeo razvojnu perspektivu države i doveo dvije stranke na prekretnicu – ili će se supstancijalno promijeniti izlaskom iz ortačkog modela ili će dovesti sustav do urušavanja – Plenkovićev HDZ umjesto promjene nudi strah od Živog zida kao alibi za buduću veliku koaliciju.

Tko i zašto u Hrvatskoj u posljednje vrijeme baš proizvodi bak Živog zida? Još prije sedam, osam ili devet godina, kad se u Grčkoj počeo događati radikalni ljevičarski pokret iz kojeg se profilirala današnja Siriza, pisala sam u svojim kolumnama u Lideru o neokomunističkim porukama i Vladimiru Putinu kao inspiratoru pokreta. Mnogima je to tada izgledalo kao fantastika. Ne samo u nas. Zapadni ‘mislioci’ tada su revolucionarna zadiranja u zapadne vrijednosti i zapadni poredak smatrali završenom pričom. U međuvremenu su se osim Sirize u Grčkoj dogodili Podemos u Španjolskoj, 5 zvijezda u Italiji, upravo se nastoji proizvesti ‘događanje’ Živog zida u Hrvatskoj… U međuvremenu je postalo očito da sve te radikalnolijeve pokrete na jugu i jugoistoku Europe uistinu potpomaže Rusija i da su u funkciji njezinih ambicija na europskom Sredozemlju. Ali pustimo mi sad Putina i ono što je očito. Ništa on ne bi mogao učiniti bez podatnih domaćih igrača na političkoj sceni. Pitanje je tko na domaćem terenu proizvodi te – bauke.

Proizvode su ih ili ih proizvode ih neefikasne, korumpirane, okostale političke elite u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Hrvatskoj… Uz mnoge razlike zajedničko je tim državama da su dio mediteranske Europe koja prema svojem temperamentu ima taj revolucionarni potencijal i imaju povijesna iskustva autohtonih komunističkih pokreta. Uostalom, zanimljivo je da su revolucionarni komunistički pokreti bili snažni i autohtoni u Grčkoj, Španjolskoj ili Hrvatskoj, a baš i ne u Srbiji, koja je povijesno bliža Rusiji, i ne u Češkoj, Slovačkoj ili Mađarskoj, koje su kao i Hrvatska imale zajedničko nasljeđe Austro-Ugarske Monarhije. Na hrvatskome revolucionarnom potencijalu iznikao je i Živi zid. Ali ne niotkud. I ne sâm od sebe. Nastao je kao reakcija na korumpirane i okostale glavne političke stranke koje su obesmisile demokratsku višestručnost političku utakmicu pretvorivši je u međusobno tešnjenje o(p) stanka na vlasti, u ortačku politiku.

Bauk Živog zida, kojim danas u Hrvatskoj plaši premijer Andrej Plenković, a u skladu s tim i svi glavni mediji, danas se napušava umjetno. Ne bi li HDZ i SDP stvorili alibi za veliku koaliciju kao spas od tog bauka. Strah i nelagoda SDP-a od Živog zida koji im oduzima birače danas su, međutim, stvarni. A upravo je SDP-ova, Kukuriku vlada, dala najveće pogonsko gorivo Živom zidu izmjenama ovršnog zakona i proizvodnjom ‘blokiranih’. Vjerujem da to nije učinila namjerno, nego se, tipično politički, vodila ponajprije interesima vlastitih ortačkih lobija. Danas, kad je hrvatski politički ortokluk pojeo razvojnu perspektivu države i doveo dvije stranke na prekretnicu – ili će se supstancijalno promijeniti izlaskom iz ortačkog modela ili će sustav dovesti do urušavanja – Plenkovićev HDZ umjesto promjene nudi strah od Živog zida kao alibi za buduću veliku koaliciju.

Za razliku od Njemačke, u kojoj je velika koalicija sklopljena u jeku krize da bi se provele ključne gospodarske reforme, u današnjoj Hrvatskoj velika koalicija bila – posljednje utočište ortačke politike. Tada bi Živi zid uistinu mogao postati bauk koji kruži Hrvatskom. Bauk koji se oteo svojim stvoriteljima. Teško je oteti se dojmu da bi bilo kozmički pravedno da bauk dokrajši svoje kvarne stvoritelje. Ali s obzirom na to da završni račun plaćamo mi, draže bi mi bilo da se HDZ i SDP promijene pod pritiskom bauka Živog zida s jedne strane i referendumske incijative za izmjenu izbornog zakona s druge strane. Ako za to već nije kasno…