UKIDANJEM PDV-a NA KRUH DOBILI SMO HRVATE KOJI JEDU NAJVIŠE UGLJIKOHIDRATA

Praksa pokazuje da nijedno smanjenje stope PDV-a, čak ni ono najveće s 22 na nula posto na kruh i mlijeko, nije rezultiralo sniženjem cijene ni za 50 lipa. Proračun je izgubio milijunske iznose. A što smo time dobili? Pekarnicu na svakom uglu.

To je pitanje koje me već dugi niz godina muči, čak i progranja, pa bih, s obzirom na to da volim citate, počela s jednim Stjepana Radića, koji je rekao da kada Hrvati budu plaćali porez hrvatskoj državi, porezne evazije neće biti. Nažalost, on bi se danas okretao u grobu da zna što se zbiva s plaćanjem poreza. Prvi razlog niskog poreznog morala neke su naslijeđene stvari iz prošlog sustava jer je porezni sustav u vrijeme samoupravnog socijalizma bio savim drugačiji od današnjeg i većina ljudi nije bila svjesna, osobito u segmentu poreza na dohodak, poreznih davanja, a drugi se porezi nisu ubirali na ovaj način. To, doduše, može biti opravdanje za starije generacije, ali nikako i za nas koji smo veći dio života proveli u tržišnoj ekonomiji. Godinama se evazija tolerirala i ne postoji svijest da su porezi svojevrsna cijena korištenja javnim dobrima i uslugama, premda se mnogo financijskih teoričara s time ne bi složilo. Ne možemo se žaliti na obrazovni, zdravstveni ili mirovinski sustav, a ne biti spremni platiti porez. Jasno da će svaki porezni obveznik biti spremniji na to ako odobrava način trošenja njegova novca, tako da i političari moraju biti svjesni čijim novcem raspolažu. Odgovornost mora postojati s obje strane. Jedan od pokušaja pospješivanja poreznog morala je i ova knjiga, kojom se nadamo približiti širem krugu čitatelja i upoznati ih s osnovnom poreznom terminologijom. U sljedećih godinu dana provodit ćemo i kontinuiranu edukaciju na temu porezne pismenosti, paralelno provodimo istraživanje razine porezne pismenosti i poreznog morala građana Hrvatske, a pokušavamo i uvesti poreznu pismenost u kurikularnu reformu, odnosno u više razrede osnovne škole. Isto tako, želimo podići svijest o potrebi kažnjavanja neplatiša.

Uloga poreza nije samo financiranje javnih dobara i usluga, njima se može napraviti mnogo drugih stvari kao što je vođenje pronatalitetne politike, socijalne politike ili zaštite domaćih proizvodnje. Putem Ministarstva financija možete provesti sve strukturne reforme.

Postoje tri pokazatelja ekonomskih snaga, a to su dohodak, potrošnja i imovina. Hrvatska stalno dobiva pakće od Europske komisije zbog slabog oporezivanja imovine, međutim, kao protuargument može se spomenuti naglašeno oporezivanje potrošnje. Isto tako, porezno opterećenje rada je ispod prosjeka, ali nije ni malo, tako da snažno oporezuju potrošnju, ali i rad je dosta opterećen. Slijedom toga, ako se odlučimo oporezovati imovinu, onda moramo rasterećiti ili dohodak ili potrošnju, i to znatno. Ne možete naglašeno oporezivati istodobno sva tri pokazatelja. Uvođenje poreza na nekretnine riješilo bi neke probleme kao što su neiskorištene nekretnine, ali bila bih jako oprezna u hrvatskom slučaju jer bi time posljednji pokazatelj ekonomskih snaga bio oslabljen. Lokalna zajednica je izrazito za uvođenje tog poreza zato što su imovinski porezi uvijek vezani uz niže razine vlasti, ali bojim se da bi bilo raznih problema ako bi joj se dalo da sama odlučuje o tim porezima. Uglavnom, to ne smije biti samo još jedno novo porezno opterećenje i s tim osjetljivim pitanjem treba biti jako oprezan. Kada bih se morala opredijeliti, radije bih da se uopće ne uvodi, nego da se napravi glupost.

Svakako da je potrebno, kako se slikovito kaže, primijeniti i mrkvu i batinu. No mora se vrlo pažljivo odmjeriti koga i na koji način kažnjavati. Reda mora biti, ali vjerujem da bi svatko od nas trebao poći od sebe. Svaki put kada ne uzmete račun za neki proizvod ili uslugu, vama to kratkoročno znači dobit od 25 posto, ali dugoročno će država zbog toga ubrati manje prihoda i povećati porezno opterećenje. Strogo kažnjavati treba velike prijestupe, a ne manje. Porezna uprava je danas solidno informatizirana, ima potrebne podatke o svakom od nas i može detektirati one koji duguju milijune. Pritom ne smije biti iznimaka jer kada porezni obveznici imaju osjećaj da se nekoga favorizira, to je loše. Fiskalizacija je svakako prihvatljiva urednijem plaćanju poreza, ali to je bio prvotni šok i već nakon godinu dana opet je zabilježen pad ubranih poreza zato što su se obveznici prilagodili. Ako se složimo da je uredno plaćanje poreza jedan od prioriteta za funkcioniranje države i ne pravimo iznimke, onda će većina obveznika to prihvatiti.

U Hrvatskoj moramo, zbog visoke porezne evazije i niske porezne kulture, pribjeći i kažnjavanju neplatiša, koliko god to bilo nepopularno. To je istina, s tim da su kod nas ljudi osjetljivi na nepravde. Jedan od bivših ministara financija davao je porezne oproste velikim dužnicima u sustavu poreza na dobit, što je destimuliralo male porezne obveznike koji uredno podmiruju svoje obveze. Treba kažnjavati i male i velike, ali zbog 50 lipa ne treba zatvoriti ugostiteljski obrt, nego propisati odgovarajuću kaznu. Ekonomsku aktivnost ne smije se potpuno ukinuti i o tome moramo voditi računa. Cilj je poučiti prije svega, a važno je shvatiti i da porezi nisu kazna.

U poreznoj terminologiji poznajemo pojam signalnog djelovanja porezne evazije, što znači da visoka razina evazije mora brinuti državu jer nešto signalizira, a to mogu biti dvije stvari. Ili je opterećenje preveliko i nepravedno ili postoje drugi razlozi kulturološkog i povijesnoga karaktera, odnosno nedostatak svijesti o potrebi plaćanja poreza. Primjerice, kako mnogo najmodavaca ne prijavljuje svoj dohodak jer ne znaju koje prednosti proizlaze i za njih i za najmoprimce iz legaliziranja svoje aktivnosti te da je stopa poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava iznimno niska. Hrvatska je mlada država i učimo se svemu, pa i plaćanju poreza. Ja sam za to da se s jedne strane ide afirmativno, objašnjavanjem i poučavanjem, ali i s druge, za pravedno kažnjavanje. Ne bih se složila da je naš porezni sustav toliko loš, a porezni teret tako neravnomjerno raspoređen da bi opravdalo takvu razinu evazije.

Što se toga tiče, koliko god se to ne sviđalo poslodavcima, među najmanje smo opterećenima u EU. U strukturi poreznoga klina, termina koji koristimo za opis odnosa brutto plaće i neto plaće, najveće je opterećenje doprinos koji plaćaju radnici, a ne porez i doprinosi koje plaćaju poslodavci, s tim da smo prema tome nešto ispod prosjeka Unije. Ta priča da je porezno opterećenje rada preveliko jednostavno ne stoji, kao ni za neke druge porezne oblike. Točno je jedino da Hrvatska izrazito oporezuje potrošnju. Imamo jednu od najvećih stopa PDV-a u Europskoj uniji i od svih članica ubiremo najviše tog poreza. To je problem zato što, koliko god neizravni porezi bili dobri, imaju i jednu vrlo negativnu osobinu, a to je da su regresivni, odnosno pogađaju teže one s manjom ekonomskom snagom. Ako je porezni sustav pretežno potrošno orijentiran, kao što jest, time se dodatno oslabljuju oni koji su ionako najslobodiji članovi društva. Kod nas je više problem u poreznoj (ne)kulturi, nego u poreznom opterećenju i zato treba ići snažnije u smjeru educiranja i pružanja primjera, pogotovo kad su političari u pitanju.

Kada pričamo o načelima oporezivanja, postoje četiri temeljne skupine. Na prvom je mjestu uvijek financijski učinak, odnosno prikupljanje dovoljne količine prihoda za financiranje države, slijede ekonomsko-politička načela, što podrazumijeva usklađivanje poreznog sustava s ekonomskom politikom, te socijalno-politička, kojima se pokušava osigurati socijalnu pravednost i smanjiti razlike. Posljednja su prema važnosti porezno-tehnička načela, koja bi trebala osigurati što pogodniji način ubiranja poreza za obveznika, ali i državu te da su troškovi ubiranja što manji. Često se naš sustav uspoređuje s njemačkim, ali bitno je drugačiji, samo su ga svojedobno radili njemački stručnjaci. Njihov je sustav mnogo složeniji, svaki porez ubire se na različitim razinama i mnogo je više poreznih oblika, a efikasnost je jedna od najviših u svijetu. Razlog za to su porezna kultura i moral. Sva istraživanja rađena za nordijske zemlje pokazuju da građani najviše povjerenja imaju upravo u poreznu upravu, što nije slučaj u Hrvatskoj.

Porezi nisu nikakva kazna i pljačka, oni su cijena funkcioniranja države. Bolje rečeno, suvremena država je porezna država. Ona s bezbroj svojih funkcija jednostavno ne može djelovati bez poreza, pa čak i one države koje su imale vrlo ograničen porezni sustav, poput Saudijske Arabije, uvode poreze. Uloga poreza nije samo financiranje javnih dobara i usluga, njima se može napraviti mnogo drugih stvari kao što je vođenje pronatalitetne politike, socijalne politike ili zaštite domaćih proizvodnje. Kako volim reći, putem Ministarstva financija možete provesti sve strukturne reforme.

Baš sam nedavno kao članica Odbora za europske poslove bila na sjednici na kojoj je gostovao ministar financija i predstavio nacionalni plan reformi i konvergencije. Najavio je porezna rasterećenja i nastavak porezne reforme, ali nije želio konkretizirati o kojim je mjerama riječ. Jedino što se moglo vidjeti u tim planovima su dodatne olakšice za inovacije, istraživanje i razvoj, što treba pozdraviti, ali valja reći da u tome kasnimo godinu dana, jer se to trebalo napraviti još na početku 2017. godine, odnosno na početku porezne reforme. Što se PDV-a tiče, treba razlikovati teoriju od prakse, a praksa pokazuje da nijedno smanjenje stope tog poreza, čak ni ono najveće s 22 na nula posto na kruh i mlijeko, nije rezultiralo smanjenjem cijene ni za 50 lipa. Proračun je izgubio milijunske iznose. Argument da je to iskorišteno za investicije možda stoji, ali što smo time dobili? Pekarnicu na svakom uglu i statistiku prema kojoj Hrvati jedu najviše ugljikohidrata. Dakle, porezna politika utječe na naš svakodnevni život i zato moramo biti oprezni kod promjena. Poreznom politikom moramo realizirati i neke socijalne ciljeve, ali nikad to ne bih radila putem PDV-a jer se pokazalo da smanjenje stope tog poreza ne vodi smanjenju cijena.

Rasterećivanjem dohotka, to je uvijek najbolja mjera, pri čemu je ključna ravnomjerna raspodjela tereta. Imamo samo dva porezna razreda, koja ne oporezuju dohodak stupnjevito. Takva rješenja može se naći u drugim članicama EU, ali mislim da bi Hrvatska trebala stupnjeviti oporezivati dohodak. Treba početi s nekom vrlo niskom stopom od dva ili pet posto na vrlo niskoj razini dohotka, pa ći do stope od gotovo 50 posto za najveće dohotke. Problem je i neravnomjerna raspoređenost poreznog tereta, u kojoj slobodna zanimanja poput obrtnika ili odvjetnika prijavljivaju ispodprosječne dohotke. Isto tako, teško je vjerovati da još uvijek pričamo o isplati plaće na ruke.

Ne, to je problem toleriranja poreznog nemorala i neplaćanja poreza. Ne možete s jedne strane prijavljivati milijunsku dobit, a s druge sebi isplaćivati dohodak od nekoliko tisuća kuna. U Hrvatskoj se od dohotka ubire vrlo malo, teret je neravnomjerno raspoređen i premda imamo šest kategorija dohotka, najviše se ubire od nesamostalnog rada, što je nevjerojatno.

Prema oporezivanju rada Hrvatska je, koliko god se to ne sviđalo poslodavcima, među najmanje opterećenim državama u EU. Najveće je opterećenje doprinos koji plaćaju radnici, a ne porez i doprinosi koje plaćaju poslodavci. Točno je jedino da Hrvatska izrazito oporezuje potrošnju, a to pogađa teže one s manjom ekonomskom snagom.