Kad kao peti element mi obični građani promijenimo navike i od sebe samih, realnog i financijskog sektora te političkih elita zatražimo društveno odgovorno ponašanje, imat ćemo ekonomski rast i budućnost te ćemo početi dostizati zemlje za kojima danas zaostajemo od trideset do pedeset godina.
Neki me dan sin pitao koji to indikatori pokazuju da je neka zemlja ekonomski stabilna. Nakon 25 godina istraživanja i traženja odgovora (što bi R. Barro rekao: ‘I runned nine million regressions’) i nakon testiranja stotina varijabli jedina se ista konstanta (varijabla) nameće kao odgovor – kao u filmu ‘Peti element’ – četiri elementa koja tvore svemir i peti u sredini, a to je čovjek. U nekoliko znanstvenih radova već sam pokušao objasniti taj model i što to znači peti element – čovjek kao glavni čimbenik rasta i razvoja. Hrvatsko je gospodarstvo odličan primjer na kojem se model može objasniti.
Hrvatska danas gleda u pete zemljama ispred kojih smo bili prije tranzicije. Nekad sam s majkom odlazio ispred zgrade kupovati svakakve sitnice od Poljaka koje smo smatrali u najmanju ruku ‘iza nas’. Danas je ta ista Poljska 20 godina ispred nas. Problem nije u tome što je 20 godina ispred nas, nego u tome što smo mi rasprodali ljudske i materijalne potencijale razvoja za sljedećih 50 godina. Tko je to učinio i kako? Političke elite gazeći sva pisana i nepisana ekonomska pravila. Zato je odgovor koji sam dao bio – pogledaj koliko zemlje izdvajaju za obrazovanje, zdravstvo, istraživanje i razvoj, ICT, kontrolu i nadzor financijskog sustava, socijalnu zaštitu i sigurnost stanovnika i ako izdvajaju veći dio BDP-a one su ekonomski stabilne zemlje (za razliku od drugih koje izdvajaju za luksuzne državne automobile, ugodan život političke elite i birokratsku mašineriju osim za – čovjeka).
No, kako bi mi ekonomisti rekli, to je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za rast i razvoj. Tu na scenu dolazimo svi mi, obični građani koji živimo i radimo, ali ne preuzimamo društvenu ulogu i odgovornost. Mi smo krivi što dopuštamo da se takav model nastavlja i tako djecu lišavamo budućnosti. Političari ne možemo kriviti za njihovo ponašanje. Kada bi se vladajući odlučili na promjenu modela i povećali izdvajanja za obrazovanje, istraživanje i razvoj, ICT, jaču kontrolu i nadzor financijskog sustava, zdravstvo i socijalnu zaštitu, gotovo sigurno bi izgubili sljedeće izbore. A razlog bismo bili mi, obični građani, koji ne bismo glasali za njih jer bi u isto vrijeme pao BDP, usporila se proizvodnja, smanjila se konkurentnost, porasla nezaposlenost i pojavila se umjerena inflacija kao posljedica promjene modela razvoja te bismo ih zbog toga kaznili na izborima.
