Svaki političar hoće svoju kolonu

Hrvatskoj je danas teže nego što je nekad, u ‘ono doba’ bilo i samoj Jugoslaviji. Tada su nas učili da smo kao država okruženi BRIGAMA. Nikad nisam shvatio kakvim smo to brigama okruženi, osim što su tri susjedne države bile iz zapadnog, kapitalističkog bloka, ostale su bile ‘još socijalističkije’ od SFRJ. No tako se na satu zemljopisa najlakše nabubalo susjedne države – Bugarsku, Rumunjsku, Italiju, Grčku, Austriju, Mađarsku i Albaniju. Ali ne sjećam se graničnih incidenata i teritorijalnih pretenzija, osim u agit-propovskom ispiranju mozga, poput onog u JNA o tome da se može očekivati agresija sa sjevera, iz Mađarske, pa se cijela obrambena strategija zasnivala na tome. Vjerojatno su slični scenariji bili izigravani u drugim dijelovima države, koji su blizu granice s Austrijom, Italijom, Grčkom… Ne znam kakvi se ratni scenariji danas vrte u Glavnom stožeru, ali sudeći prema medijskom odjeku, Hrvatska nije okružena BRIGAMA nego BRIGETINAMA. Premijer Andrej Plenković u jednome je danu, još k tome na tuđem terenu (Brdo kod Kranja) odgovarao na pitanja o tri susjedna međudržavna spora. Jedan je o arbitraži u vezi s hrvatsko-slovenskom granicom pa još i o novoj fazi afere s Ljubljanskim bankom i slovenskim prijetnjama da nas neće ‘pustiti u Schengen’. Drugi je spor sa Srbijom, koji eskalira nakon nedavnog Šešeljevog paljenja hrvatske zastave. Treći je pak problem zahlađenje odnosa sa Sarajevom, koje ne gleda dobronamjerno na gradnju Pelješkog mosta. Da kompletiramo okruženje, imamo i Orbánovu mađarsku žicu prema Hrvatskoj, pa je sva sreća što je granica s sokoškolske institucije važna je vjerodostojnost nadležnog akreditacijskog tijela, odnosno, da je ono prošlo relevantno međunarodno vrednovanje, što, nažalost, odnedavno nije slučaj ni s jednom nadležnom agencijom za vanjsko osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju u BiH i Republici Srbiji, stoji u odgovoru AZVO-a. Na užas slavonskih studenata u BiH, a na radost dekana zagrebačke visoke škole, koji najesen otvara dislocirani studij u Županji. A da nije bilo tog poslovnog interesa, pitanje je bi li se državna agencija uopće udostojila obavijestiti javnost o tome što se sprema hrvatskim studentima na studiju u BiH i Srbiji.

Hrvatska je država višestrukih kolona. Još se sjećamo dvostruke tuge u Vukovaru, kad je šatoraška ekipa opstruirala službenu kolonu pijeteta u kojoj je bio državni vrh. I sindikalci su znali Praznik rada obilježavati razjedinjeno, svaki u svojoj koloni. Dvije suprotstavljene kolone – za i protiv pobačaja – sudarile su se u Zagrebu prije dvije godine, pa je čak bilo naguravanja i policijskih privođenja najvatrelnijih aktivista. I u Jasenovcu kao da svaka žrtva ima svoju kolonu i samostalno odaje počast poginulima. A sad mimohod ‘Besmrtnog partizanskog odreda’ za 8. svibnja u Zagrebu pripremaju i antifašisti. Sve mi miriši da ta kolona toga dana neće biti jedina… Kao da svaki političar u Hrvatskoj hoće povesti svoju kolonu.

Nedavno sam se bavio prodajom i kupnjom nekretnina, i čupao sam kose od zahtjeva kojima bankari štite svoje ulaganje, odnosno stambeni kredit. Jedna od klasičnih odredbi je potpis kojim se supružnik prodavatelja slaže s prodajom nekretnine. A sad sam na jednom praktičnom primjeru saznao i zašto ta odredba i nije besmislena. Jutarnji donosi priču o Švedaninu Christeru Rundqvistu, koji se povlači već 14 godina po hrvatskim sudovima. On je 2003. za dva milijuna kuna kupio kuću u Istri. Par mjeseci kasnije bivša supruga sad već bivšeg vlasnika podiže tužbu tvrdeći da joj pripada pola kuće, bez obzira na to što je par tada bio razveden tri godine i već je podijelio imovinu. Nakon osam godina presuđuje se u korist tužiteljice, koja je u međuvremenu promijenila brave i uselila se u kuću koju su Švedani prije toga kompletno uredili. U idućih šest godina ipak preokret, i Rundqvist dobiva presudu u svoju korist. Problem je što to još nije pravomoćno, a ja sad razumijem ‘bankarsku klauzulu’ o jednom potpisu.

Državna uprava ima pik na žive, ali i na mrtve građane Hrvatske. Prije pola godine pisao sam kako Ante Vujčić, odnosno Ante Vjekoslav Vujčić treba doći k matičaru i izjaviti kojim se imenom želi služiti. No nije mogao doći jer je prije četiri godine umro, a sin ne može srediti papire od nasljedstva zbog neusklađenih dokumenata. ‘Država bi da mi se otac digne iz groba i dokaže da je živio’, rezignirao je nesuđeni nasljednik. U drugom slučaju, HZMO je umroj ženi isplaćivao mirovinu od bijednih 1500 kuna više od 13 godina pa je račun narastao do impozantne 243 tisuće kuna. Kad već država ne-kome na ‘onome svijetu’ daje, drugome uzima. Zato je država ovršila ženu koja je umrla prije osam godina. Prije par godina maloljetni Zagorac dobio je tri prijedloga za ovrhu od tri javna bilježnika zbog duga Zagrebačkom holdingu koji je napravila osoba istog imena i prezimena u Zagrebu, koja je umrla prije osam godina. U bespućima birokratskih apsurda ipak se svojom dramatičnošću izdvaja najnoviji poziv MORH-a na prijavu u vojnu evidenciju 18-godišnjaku koji je umro kao nerođena beba…

Zašto su propale četiri velike privatizacije? Lider je dao odgovore na ta četiri pitanja u vezi s Hrvatskom poštanskom bankom, Croatia Airlinesom, HŽ Cargom i Petrokemijom. I najzanimljiviji detalji: o propasti tih velikih državnih projekata nismo pisali jučer, nego točno prije – četiri godine?! U tome je tragika. Sve jedno je li na vlasti Milanović (kao tada), Orešković ili Plenković. Premijeri se mijenjaju i dovode svoje garniture, ali nesposobnost i neodlučnost ostaju kao glavne karakteristike Banskih dvora i pripadajućih ministarstava.