Teza o precijenjenosti proizvodnje pogoduje američkim interesima

Psija američkog predsjednika Donald Trumpa nasmijanim radnicima u kombinezonima koji potpaljuju visoke peći ekonomski je neutemeljena, objavio je nedavno Međunarodni monetarni fond. Vjerojatno dijelom pod utjecajem protekcionističkog promišljanja američkog predsjednika, MMF je industrijsku proizvodnju okarakterizirao kao precijenjenu. Ne baš tim riječima, ali smisao analitičkih poglavlja u sklopu najnovijeg World Economic Outlooka izdanog ovaj mjesec, ključnog izdanja te institucije, svodi se na takav zaključak. Prema Fondu, industrijska proizvodnja nije presudna za razvoj, ne samo razvijenih ekonomija, već i onih u razvoju. Preciznije, proizvodnja nema nezamjenjivu ulogu u rastu produktivnosti bogatih, nije presudna faza u razvoju nerazvijenih i nema neprocjenjiv učinak na zaštitu ekonomija od rastućeg jaza između dobrih i loših poslova (rastuće nejednakosti). Izvješće koje će se sa zanimanjem pročitati od Njemačke i Kine, preko SAD-a do Hrvatske, uzima na znanje da rast usporava, a nejednakost raste u zemljama sa smanjenim obujmom proizvodnje, ali primjećuje kako je u razvijenim zemljama velik rast produktivnosti više rezultat odlaska proizvodnih aktivnosti u zemlje s jeftinim radom, nego stvarnog rasta produktivnosti sektora koji su ostali kod kuće.

Naša analiza na uzorku od 20 ekonomija pokazuje da je razina prihodovne nejednakosti rada unutar industrije (od čega se 70 posto odnosi na proizvodnju) uistinu nešto niža nego kod usluga. No karakteristike zemalja važnije su od veličine industrijskog sektora kada se objašnjava agregatna nejednakost. Primjerice, nejednakost u Danskoj je oko trećine nejednakosti u SAD-u i u industriji i u uslugama. Najveći pokretač promjena u agregatnoj nejednakosti u razvijenim ekonomijama od 1980-ih bio je porast razlika u zaradi u svim sektorima, ne pad radnih mjesta u industriji’, objašnjava MMF-ov blog.

Proučavanje industrijskog i uslužnog sektora pokazalo je ‘znatno preklapanje između produktivnosti rada u uslužnim i proizvodnim podsektorima, pri čemu su neke uslužne industrije pokazale stope rasta produktivnosti na razini najuspješnijih industrijskih sektora’, stoji u izvješću. Jednako umirujuću poruku Fond ima i za one koji se nadaju uhvatiti korak s bogatima u dogledno vrijeme. Kao što pomak od proizvodnje prema uslugama nije prouzročio velike promjene u ukupnoj uspješnosti ekonomije, tako ni preskakanje industrijske faze u razvoju neke ekonomije, njezinom prirodnom kretanju prema uslužnom sektoru, nije neki bauk. ‘Preskakanje tradicionalne faze industrijalizacije ne mora biti problem za rast produktivnosti na razini cijele ekonomije’, poručuje tako izvješće. Što se tiče prihodovne nejednakosti, MMF smatra da ona nije posljedica odmićanja od proizvodnje, koja u načelu nudi veće prihode za radnike i nešto manju nejednakost, već dobro poznatih promjena unutar uslužnog i industrijskog sektora (razvoj globalne trgovine i tehnologije).

Naša studija daje nove dokaze o načinima na koje snažnija ekspanzija uslužnih, umjesto proizvodnih poslova na tržištima u razvoju može utjecati na njihovu sposobnost hvatanja koraka s razinama prihoda u razvijenim ekonomijama. Upotrebom podataka za velik broj zemalja u proteklih pet desetljeća, utvrdili smo da su neki uslužni sektori vrlo slični proizvodnima u pogledu stopa rasta i konvergencije produktivnosti (učinka po radniku). Neki uslužni sektori, poput prometa, telekomunikacija i financijskih i poslovnih usluga, imaju više razine i rast učinka po radniku od proizvodnih. Nadalje, kao i u proizvodnji, produktivnost rada u nekoliko uslužnih sektora konvergira prema globalnoj granici, odnosno raste brže tamo gdje je niža omogućujući zemljama s niskim razinama produktivnosti da uhvate korak s onima s višim razinama’, stoji u blogu. Nema, dakle, previše prostora za različite interpretacije izvješća – MMF misli da ne treba preuveličavati važnost proizvodnje u ekonomskoj djelatnosti.

Kontroverzno razmišljanje izazvalo je različite reakcije kod ekonomista s kojima smo kontaktirali. Sandra Švaljek s Ekonomskog instituta u Zagrebu slaže se načelno s porukama izvješća. – S tom se tezom mogu složiti, ali uz rezerve koje navodi i MMF. Naime, svaka djelatnost je i može biti važna za razvoj, od poljoprivrede do IT sektora, ako se u njoj postiže visoka produktivnost. MMF je pokazao da se zemlja koja ima viši udio dodane vrijednosti stvoren u preradivačkoj industriji ne mora nužno razvijati brže od zemlje koja ima veći udio dodane vrijednosti u uslužnim djelatnostima – kaže Švaljek.

Ona ističe trend smanjenja preradivačke industrije i porast uslužnih djelatnosti u BDP-u i ukupnoj zaposlenosti, što je izravno povezano s većim stupnjem razvoja, iz čega proizlazi da i uslužni sektor može ostvariti visoku produktivnost. S druge strane, Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti nije previše uvjeren i to argumentira Verdoornovim zakonom prema kojem je na dugi rok promjena obujma proizvodnje od deset posto povezana s prosječnim porastom produktivnosti za 4,5 posto.

Jedna od zabluda ekonomskog mainstreama jest da nema razlike između usluga šišanja i proizvodnje čipsa ili između proizvodnje čipsa i proizvodnje kompjuterskih čipova – smatra Kotarski i navodi analogiju pješčanog sata kako bi pojasnio svoje razmišljanje: – Industrijsku proizvodnju može se elegantno usporediti s pješčanim satom. U sredini sata nalaze se zaposlenici angažirani u procesu proizvodnje, a bazu i vrh sata popunjavaju kooperanti, poslovi vezani uz osiguravanje sirovina, logistika, održavanje i interakcija s kupcem tijekom životnog vijeka proizvoda. Gubitak poslova u sredini pješčanog sata multiplicira gubitke u povezanim sektorima.

Iako su argumenti Fonda zanimljivi, teško je sjetiti se uistinu bogate zemlje (pri čemu se mora gledati i adekvatna raspodjela bogatstva među stanovništvom) koja nema velik udio proizvodnje, a da nije riječ ili o velikoj izvoznici relevantnih sirovina (nafta, plin, ključni metali itd.) ili porezno-financijskoj oazi.

Osim malih i važnih financijskih centara poput Hong Konga i Singapura, teško je zamisliti neku veću ekonomiju koja se obogatila ili postigla visok tehnološki kapacitet bez industrijske proizvodnje – napominje Kotarski.

Od dvije osnovne teze, one da razvijene ekonomije ne trebaju toliko inzistirati na proizvodnji i one da zemlje u razvoju fazu industrijalizacije mogu preskočiti, druga se čini znatno problematičnijom. U prvom slučaju riječ je o evoluciji ekonomija prema prevlasti uslužnih djelatnosti koje počnu u smislu produktivnosti i prihoda zamjenjivati proizvodnju, a u drugom o, iskustvo pokazuje, ključnoj fazi napretka. Ekonomist Guste Santini stoga ne vjeruje u mogućnost preskakanja razvojnih faza: – Po mom dubokom uvjerenju faze razvoja je moguće brže prolaziti, ali ih nije moguće preskakati.

Nekad ste primjerice zasebno kupovali televizor, kameru, fotografski aparat, diktafon, kalkulator i sat, a danas potrebe koje su ranije zadovoljavali ti uređaji možete zadovoljiti samo jednim, odnosno pametnim telefonom. Način na koji se zadovoljavaju potrebe danas se mijenja, što nužno umanjuje važnost industrijske proizvodnje, a povećava važnost usluga – misli Švaljek.

Za nju je tradicionalna podjela na industriju i usluge zastarjela jer ekonomija potrošačima ponajprije mora ponuditi ono što trebaju, pri čemu mora konkurirati kvalitetom i cijenom i brzo se prilagođavati promjenama potražnje. Drugim riječima, nije toliko važno što nudite, proizvod ili uslugu, nego pratite li konkurentno potražnju. I Santini primjećuje da su u razvijenom kapitalizmu nastala preklapanja između usluga i proizvodnje, zbog čega ih više nije lako odvojiti: – Industrijski sektor kreira svoje usluge bez kojih proizvodnja ne bi imala smisla. Dakle riječ je o promjeni filozofije proizvodnje i prodaje, što danas nazivamo marketingom. Uzmimo namještaj u kuhinji. Nekada ste kuhinju kupovali u trgovini opskrbljenoj namještajem iz tvornice. Danas birate namještaj za kuhinju kakav želite, potom vam snime veličinu kuhinje i u milimetar instaliraju namještaj u kuhinji kakav ste izabrali. Što je tu proizvodnja, a što usluga ostaje nejasno. Tako da su i statistike prilično sumnjive vrijednosti.

Zanimljivo je u kontekstu MMF-ova istraživanja razmotriti Hrvatsku, zemlju koja se svim silama trudi dobar život za sve izgraditi na uslugama, bez relevantne proizvodnje.

Hrvatski slučaj pokazuje opasnu ovisnost o turizmu, koja u medijskom izvještavanju poprima obilježje nacionalnog fetiša, a u javnom diskursu mnogo manje pozornosti obraća se na izvoznike gotovih ili polugotovih industrijskih dobara, koji nakon krize rade sve bolji posao i uključuju se u regionalne lance vrijednosti. U turizmu ne postoji takva mogućnost dizanja produktivnosti kao u preradivačkoj industriji i prodaji kompleksnih tehnoloških rješenja, pa sukladno tome niti se plaće ne mogu znatno povećati – objašnjava Kotarski.

I Santini ukazuje na promašenu koncepciju forsiranja rentijerskog turističkog modela u Hrvatskoj koji ne nudi adekvatne temelje za bogaćenje cjelokupne ekonomije: – U vrijeme industrijskog koncepta razvoja sjever je bio razvijeniji od juga. No veća dodana vrijednost bila je rezultat razvoja industrije i obrazovnog sustava. Neke od tvrtki, recimo Pliva, Prvomajska itd. bile su ozbiljno izvozno orijentirane industrije. I tu smo kaskali za razvijenim zemljama, ali je zaostatak bio manji u odnosu na današnji.

Tako Hrvatska već 30-ak godina pokušava ne proizvoditi, a biti bogata, ali rezultat izostaje. Jedna Estonija, koju Švaljek navodi kao primjer zemlje koja je donekle preskočila proizvodni dio, razvila se ponajprije na uslugama u digitalnoj ekonomiji, ali valja imati na umu da je još osjetno iza najbogatijih država EU, ispražnjena nalik Hrvatskoj i dohodovno neujednačena. Druge zemlje koje spominje kao primjer razvoja na uslugama isto ne prolaze u potpunosti kriterij. Irska, suprotno načelnom dojmu, ima iznimno visok udio industrije u BDP-u od gotovo 40 posto, Luksemburg je oduvijek bio porezna i financijska oaza, a Nizozemska je prvo bila kolonijalna sila koja je proizvodila i trgovala, pa tek logistički i prometni centar (osim toga, također se uvek oslanja na financijsku i poreznu benevolentnost danas). Teza Fonda o precijenjenoj važnosti proizvodnje samo je konstatiranje očitog u slučaju razvijenih zemalja u kojima je rast usluga neizbježna posljedica ekonomskog razvoja. No kada je riječ o nerazvijenima, pa tako i Hrvatskoj, ta je logika upitna i nema dovoljno čvrste povijesne potvrde, usprkos zgodnim podacima koji su korišteni.