– Usredotočivanje je vrlo intenzivno. Ne smijem podignuti pogled ili pogledati sa strane jer bi linija slijedila moj pogled. Trebam biti ondje u svakom trenutku. Na neki način to je iskustvo nalik na meditaciju. Crtam li nekoga iz stvarnog života, s njim sam duboko vezan jer je često udaljen samo nekoliko centimetara od mojeg lica. To je lijepo.
– Pet godina pohađao sam umjetničku školu u Velikoj Britaniji i pročitavao različite oblike umjetnosti, od slikanja, crtanja, fotografije, filma, projekcija na svilu do skulpture i dizajna. Mnogo je umjetnika čiji rad volim, ali osobito me fascinira rad Franka Auerbacha. Postoji nešto u njegovoj opservativnosti jer on slika svaki dan, samo ne na Božić.
– Proizvodi se sve više digitalnih umjetnosti. Lani sam bio u galeriji u Tokiju i vidio mnogo interaktivne umjetnosti. To je posebno uzbudljivo jer se publika može aktivno uključiti. Tehnologija kao što je snimanje pokreta mijenja ideju da je umjetnost neka vrsta stacionarnog objekta koji visi na zidu. Nedavno sam gledao robote koji prepoznaju lica kako bi mogli crtati portrete. Uzbudjuje me izazivanje našeg razumijevanja što je umjetnost. Samo zamislite kako će biti za deset ili dvadeset godina.
– Dugo sam zainteresiran za fenomen pareidolije, odnosno sposobnosti uma da prepozna slike ondje gdje ih nema. Primjerice, vidjeti lice na mjesecu, životinjama ili u oblacima. Imam tu sposobnost da vidim lica na zidovima ili pukotinama na pločniku. Tijekom godina fotografirao sam tisuće njih. ‘Stone Souls’ bila je izložba u kojoj sam prikazivao neke od tih slika i tiskao ih na mramorne ploče. Volim ideju da se nečemu što je naizgled beznačajno ili odbaćeno udahnuje nov život.
