Home / Ostalo / Kako je Karl May uz Rizling zaboravio divlji zapad

Kako je Karl May uz Rizling zaboravio divlji zapad

Proslavljeni njemački pisac dobio je karton vina od obitelji Seyler iz Deidesheima, gradića u glasovitoj vinorodnoj regiji Pfalzu, uz poziv da ih posjeti. U Deidesheim je stigao dvije godine poslije, ostao je dva tjedna i više nikad nije pisao o američkome divljem zapadu. No Pfalz i danas ima sjajna vina.

Mnogi se čude kako je Karl May dočarao svijet Indijanaca i trapera na američkom Divljem zapadu iako nikad nije bio na tom kontinentu. Pomogli su mu u tome, čini se, rizlinzi. Roditelji Agnes i Emil i njihovih pet kćeri bili su veliki obožavatelji Mayevih pustolovnih priča, a roman ‘Blago u Srebrnom jezeru’, koji je pred čitatelje stigao 1894., bio im je povod da ga počeste za Božić te godine. Danas bi bilo dovoljno dva i pol sata da počašćeni pisac posjeti obožavatelje, no Karlu Mayu trebale su dvije i pol godine.

U Deidesheim je stigao u lipnju 1897. i ostao ondje dva tjedna. Vjerojatno se nešto strašno dogodilo jer više nije pisao o Divljem zapadu. Kuća u kojoj je bila vinarija obitelji Seyler na samom je ulazu u gradić, a danas je dio Menger-Kruga, vinarije specijalizirane za pjenušava vina čija je kvaliteta vrlo slična šampanjcima. Valja spomenuti i da u Osthofenu, pedesetak kilometara sjeverno od Deidesheima, postoji i vinarija ‘Karl May’. Ime slavnog pisca slučajno se poklopilo s imenom obitelji koja je vina počela proizvoditi 1815., dvadeset sedam godina prije nego što se rodio Winnetouov otac. Ima ukusna vina od rizlinga, silvanca, bijelog pinota, chardonnaya te cabernet sauignona, crnog pinota ali i frühburgundera, malo poznatoga klona crnog pinota, koji zovu i pinot noir précoce, što znači ‘rani’.

Prije 120 godina Deidesheim je tako bio povezan s fiktivnim likovima s Divljeg zapada, a proteklog su mjeseca njegovi stanovnici pokazali da im nisu strani ni junaci iz mnogo starije povijesti, iz prvog stoljeća prije naše ere. Zvijezda večere u glasovitoj vinariji ‘Dr. Bürklin–Wolf’ bio je već prije na žaru kao na proslavama galskih pobjeda protiv Rimljana u selu Asterixa i Obelixa. I nije to slučajno. Cijeli Pfalz, a posebno vinarija ‘Bürklin–Wolf’, poznati su po suhim rizlinzima za razliku od onih iz Mosela i Rheingaua u kojima uvijek ostane malo neprovrela šećera. Suhi rizling s izraženim finim kiselinama najbolji je prijatelj odojka. Budući da je divlja svinja vrsta poput domaće, ali razlikuju se po izgledu zato što žive u različitim uvjetima, odojak je zapravo vepric koji je šumu zamijenio svinjem. Meso je i dalje podjednako masno, pa traži podjednako suhi rizling. Inače, u Pfalzu su vinovu lozu sadili Kelti još u petom stoljeću prije naše ere, dakle gotovo petsto godina prije nego što se stvarni galski poglavica Vercingetoriks borio protiv Julija Cezara, a fiktivni stripovski junaci ismijavali slavnoga rimskog cara.

Vinarija ‘Dr. Bürklin–Wolf’ osnovana je 1597. i danas je jedna od najvažnijih u Njemačkoj. Gotovo tristo godina bila je u vlasništvu obitelji Bürklin, a udajom Luise Wolf 1875. za dr. Alberta Bürklina dobila je današnje ime. Danas je vode tri žene.

Gradić Deidesheim središte je regije slavnih vinograda. U Osthofenu postoji vinarija ‘Karl May’. U vinu vinarije ‘Dr. Bürklin–Wolf’ nema kemikalija.

Prošli četvrtak bili smo u Siriji, zatim smo navratili do Kine i završili u Ukrajini. U petak se putovanje nastavilo do Indije pa preko Rusije – da bismo na kraju završili u Africi. Kako obići pola svijeta u dva dana? Jednostavno: samo treba prošetati zagrebačkom Vlaškom ulicom koja je ‘ni kriva ni dužna’ postala najegzotičnijom u Hrvatskoj. Etničke trgovine nanizale su se na jednom potezu, ne kao rezultat nekoga promišljenog destinacijskog menadžmenta, nego puke slučajnosti. Takvi dućani sve su češća pojava u Hrvatskoj. Otvoraju se zbog potrebe i nostalgije njihovih vlasnika, stranaca koji pate za gastronomskim delicijama iz svojih zemalja. Međutim, nabavljaju ih isključivo od europskih dobavljača zbog strogih pravila o uvozu proizvoda i izbjegavanja carinskih troškova.

Pa krenimo na putovanje. Naša je prva postaja zagrebačka Ilica, koja prethodi Vlaškoj, gdje već više od deset godina postoji indijska trgovina Ornament. Ne prodaje hranu, nego je poznata po specifičnoj odjeći, mirisnim štapićima i nakitom. Ornamentove trgovine mijenjale su lokacije, nedavno je jedna zatvorena u Arena centru, ali uskoro se otvara nova u Puli. Jedan od pionira egzotike u Hrvatskoj danas ima deset trgovina diljem zemlje.

– Počela sam rano putovati i nabavljati robu u Indiji i Aziji. Bilo mi je divno pripadati plemenu ljudi koji žive po svijetu i prodaju robu koju vole. U početku sam u ponudi imala uglavnom srebrni nakit pomno biran u selima Indije, Nepala, Balija, a poslije su se police obogatile raznim zanimljivim figurama, ukrasima, ogledalima, pamučnim odjevnim predmetima bojnim posebnim tehnikama, ukrašenim vezovima i drugim metodama – ispričala nam je vlasnica Marijela Mićunović, dodavši da u ponudi ima više od pet tisuća artikala za koje su zainteresirane sve generacije, a osobito turisti.

Sljedeća su naša postaja Ruske delicije u Vlaškoj, trgovina koju lijepa Ruskinja Anastasia Knežević vodi već više od četiri godine. Rodom iz Sibira, u Hrvatsku je došla kao desetogodišnjakinja s majkom koja je upoznala Hrvata na radu u Rusiji. Najprije je živjela u Hrvatskom zagorju, a onda je došla u Zagreb i udala se za Slavonca, što joj je, kaže, bio pun pogodak jer ruske muževne smatra razmaženima i nevjerljivima. Ruske delicije zapravo su bivši SSSR u malome, pa se tako na policama nalaze gruzijske votke, prvorazredna dimljena riba (losos, jester), razne vrste cjenovno pristupačnog kavijara, čajevi, džemovi, ali i majice s likom Putina, koje baš nisu izložene u prvom redu. Tu su i razni biljni pripravci za zdravlje, ruski šamponi, rusko pivo, gruzijska vina, konjak i niz prvorazrednih votki.

– Jedan od prvorazrednih proizvoda jest poznati armenijski konjak Ararat koji je Staljin ponudio Churchillu kad je taj državnik bio u posjetu. Kušavši ga, Churchill nakon toga više nikad nije pio francuski konjak. U ponudi imamo i votku od sibirskih pinjola Kedrovicu, od koje nema ni lošeg zadaha ni glavobolje – objašnjava Anastasia koja nam je ujedno otkrila zbog čega Rusi mogu popiti enormne količine tog pića od kojih zapadnjaci padaju u nesvijest. – Uz votku uvijek treba nešto jesti. U Rusiji se jedu kruh, krastavci, dimljena haringa i votka se uvijek pije naiskap. Najvažnije je odmah kroz usta ili nos duboko izdahnuti da alkoholne pare ne bi hranile mozak, od čega se ljudi obično najbrže napiju – objašnjava Anastasia.

Dok smo proučavali gastročar ‘majke Rusije’, u trgovinu je navratilo bar desetak kupaca, uglavnom s ruskoga govornog područja; bilo je zanimljivo slušati ruski u središtu Zagreba. Međutim, Anastasia tvrdi da su većina kupaca Hrvati, kojima se pod kožu uvukla tako što je dvije godine organizirala degustacije i izlagala proizvode na raznim gastrofestivalima, a ove godine planira postaviti Rasputinovu kućicu na adventskom sajmu. – Hrvati su vrlo skeptičan narod, naviknut na konzumaciju isključivo domaćih proizvoda, zato je bio velik izazov privući njihovu pozornost. Međutim, moj promet na godinu raste prema stopi od 20 posto – kaže Anastasia, koja je prilično nezadovoljna zbog toga što se lani na udaljenosti od kilometra otvorila ukrajinska trgovina Boršč koja nudi.