Nevjera, oduvijek je tu. Često se izjednačava s izdajom i izravnim udarcem na poimanje osobne vrijednosti i posebnosti. Ljudi imaju potrebu za osjećajem ekskluzivnosti u svemu, posebice u intimnim odnosima, pa se prijevara objašnjava kao jasan pokazatelj da odnos nije jedinstven i specifičan. Međutim, u većini slučajeva uopće nije riječ o tome.
Slučaj nestašnog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove navodne aferice s pornozvijezdom Stormy Daniels samo je posljednji u beskrajnom nizu podsjetnika na vječni i nerješivi problem nevjere. Riječ je, sasvim sigurno, o jednoj od najtrajnijih i najdubljih kontradikcija u temeljnoj strukturi civilizacije izgrađene na konceptu monogamne veze iz koje, idealno, proizlazi osnovna građevna jedinica – obitelj. Nije lako naći područje u kojem se toliko izravno i nepomirljivo sukobljava potpuno oprečne stvari, društvena konvencija i ljudska priroda, što potvrđuje bezbroj provedenih istraživanja, umjetničkih djela, ali i svakodnevnih iskustava gotovo svakog čovjeka. Malotko je ostao imun na taj vrlo nezgodni životni problemčić koji je u eri egoizma i kopnjenja tradicionalnih pravila samo ojačao toliko da se sve više propitkuje održivost i smisao koncepta monogamnosti.
Prema portalu Psychology Today, nevjera je kršenje obećanja vjernosti svome partneru odnosno partnerici. ‘To obećanje može poprimiti različite oblike, od bračnih zavjeta potvrđenih pred državom do privatno dogovorenih verbalnih dogovora između ljubavnika. Koliko god bila nezamisliva ideja o kršenju tih veza, nevjernost je uobičajena pojava’, kapitulira olako portal. I dok se veći dio povijesti bavio pitanjima rješavanja onoga što se smatra društveno i moralno nedopustivim, moderna era donijela je nešto drugačiji pristup. Pitanje koje se sve češće postavlja tiče se upotrebljivosti koncepta čija je svrha s razvojem društva postala upitna, bar u onom praktičnom elementu najviše naslonjenom na održavanje obitelji i imovinskopravnih odnosa.
Nije teško pogoditi da je problem privukao veliku pozornost znanstvenika iz različitih disciplina premda do danas nije ponuđeno nikakvo stvarno rješenje toga dubokog sukoba između biološki određenih težnji pojedinaca za intimnim odnosima s različitim partnerima (ili u najmanju ruku osjećaja privlačnosti prema više ljudi odjednom) i zahtjeva organizirane zajednice. Kako navodi Science Illustrated, monogamija je nastala kad su mužjaci nižeg ranga odlučili odustati od natjecanja s rivalima višeg ranga i pokazati svoju brižnu stranu potencijalnim partnericama iako postoje različita naglašanja zašto se to dogodilo. Jedno od najrasprostranjenijih objašnjenja navodi potrebu zajedničkog odgoja potomaka zbog velikih resursa potrebnih za djecu i dugog razdoblja do postizanja zrelosti. Druga linija razmišljanja ističe potrebu za smanjivanjem konflikta unutar skupine (koji je nastajao zbog borbe mužjaka za pravo parenja), a istina je vjerojatno negdje između. ‘Uparivanje omogućuje očevima da poznaju svoje potomke (i obrnuto), što stvara uvjete za evoluciju roditeljske brige, potrebne za umanjivanje golemih troškova odgajanja ljudske djece (zbog njihova velikog mozga i odgođene zrelosti). Prepoznavanje srodnih veza pojednostavilo je evoluciju kooperativnog ponašanja unutar skupine, uključujući brigu za tuđe potomke’, tvrdi Sergej Gavriletsa sa Sveučilišta u Tennesseeju.
