Katkad se ljudi ponašaju kao da žele uništiti jedni druge umjesto da pokušaju naći najbolje rješenje. Velik dio radikalne suradnje jest pomoći ljudima da riješe neslaganja tako da ojačaju odnos, ne da ga unište.
Možete li ukratko objasniti što su ‘zelena i crvena zona’, pojmovi koji tvore okosnicu vašega koncepta? Crvena zona vrlo je konfliktno nastrojena okolina u kojoj se ljudi ne osjećaju sigurno i zbog toga nisu pretjerano kreativni. U njoj dominiraju niska razina povjerenja i visoka razina okrivljavanja. Zelena zona mnogo je efikasnija u uspostavi suradnje i međusobnom podupiranju. Kad smo se počeli baviti tom problematikom, uočili smo ekstremne raspone spektra, ali u proteklom od sedam do deset godina dobivamo komentare ljudi koji tvrde da su u zelenoj zoni zato što se nikad ne svađaju. Misle da su u njoj zato što jednostavno šute kad nastane problem, no to je samo pasivnija verzija crvene zone. Zato sad imamo i ružičastu zonu, koja je više pasivno-agresivna verzija crvene. Rekao bih da su crvena i ružičasta zona drukčije nijanse iste stvari, s tim da je danas ružičasta dominantna i teža za rješavanje od crvene zato što se ljudi u njoj pretvaraju. Dođu na sastanak i svi kimaju glavom, nitko ne želi ustati i reći: ‘To je stvarno loša ideja.’ Ne žele ispasti neprijateljski nastrojeni, ostaviti dojam da ne žele surađivati i stoga ne daju jasnu povratnu informaciju drugima.
Može li i zelena zona biti problematična? Organizacije nerijetko zahtijevaju nekakav sukob iz kojega se rada dobra ideja. Ako ste u dugotrajnoj poslovnoj vezi i nikad se ne sukobljavate, to nije dovoljno produktivna veza, odnosno nije produktivna koliko bi mogla biti. Napetost katkad može biti korisna, ali neslaganja morate moći riješiti tako da podupirete odnos. Katkad se ljudi u tim situacijama ponašaju kao da žele uništiti jedni druge umjesto da zajedno pokušaju naći najbolje rješenje. To je velik dio radikalne suradnje, pomoći ljudima da riješe neslaganja tako da ojačaju odnos, ne da ga unište.
Kako onda riješiti sukob, a ne iskorijeniti baš svaki njegov oblik? Najdjelotvornije je poučavanje o pristupu utečenom na interesima koji umjesto brzog traženja rješenja energiju ljudi usmjerava u pokušaj razumijevanja interesa svih uključenih strana. Ublažimo tu potrebu za brzim nalaženjem rješenja i poučavamo da je mnogo djelotvornije naći kreativno rješenje nakon što se shvate interesi druge strane i njezino stajalište. Jednostavno, to znači bolje razumijevanje drugih ljudi; kad se to svlada, može se biti mnogo kreativnije. Kad smo ljudi poučavali tomu, primijetili smo jedno: možemo ih naučiti najboljem procesu na svijetu, ali ako postanu defenzivni ili problemima pristupaju s negativnim stajalištem, to uništi svaki sustav kojim ih naučimo. Zato smo se tijekom godina s poučavanja pregovaračkom procesu preusmjerili na vještine stvaranja mentaliteta otvorenoga prema suradnji i jačanju svijesti o vlastitoj defenzivnosti. Posljedica su toga uspješno pregovaranje i rješavanje problema. Dakle, riječ je o kombinaciji tih dviju stvari.