Radna snaga danas je neprocjenjiva imovina, ako je se uopće može tako nazvati: imovina, vrijednost, temelj poslovanja. Kako bilo, bez radnika nema proizvodnje, nema izvoza, nema prihoda, nema dobiti ni ulaganja, a kamoli stvaranja nove vrijednosti. Već i ptice na grani znaju da hrvatski obrazovni sustav uopće nije usklađen s tržišnim potrebama. Upisne kvote, bilo u srednjoškolskom bilo u višem i visokom obrazovanju, u nekim slučajevima uopće nisu opravdane i zapravo je potpuno nejasno zašto država već godinama, možda i desetljećima, zanemaruje ovaj problem. O dvojnom obrazovanju, onome koje kombinira teoriju i praksu, i strukovnim školama bespredmetno je govoriti i trošiti retke ovoga teksta.
Stanje je takvo kakvo jest pa se poduzetnici moraju snalaziti kako znaju. Neki radnu snagu povlače iz susjednih europskih država (Mađarske i Slovenije), neki traže dodatne uvozne kvote, a neki su sami odlučili uzeti stvari u svoje ruke i obrazovati vlastiti kadar kako bi u budućnosti mogli računati na kvalitetnog i dobro obrazovanog radnika. To je, zapravo, dvostruki trošak jer je takav radnik (ako je riječ o mladom čovjeku koji je netom završio srednju školu) dobio obrazovanje koje se financira iz proračuna, dakle platili su ga porezni obveznici, i poslodavac je opet uložio u njegovo znanje obrazujući ga za potrebno radno mjesto u budućnosti.
Država već godinama pokušava reformirati obrazovanje, no politikanstvo se uvijek ubacuje kao nešto važnije od njega. Zato je realni sektor odlučio samostalno pokrenuti škole za majstore. Ipak, Vlada je nedavno u saborsku proceduru uputila izmjene i dopune Zakona o strukovnom obrazovanju kojim će se stvoriti uvjeti za izradu sektorskih strukovnih kurikula kako bi obrazovne ustanove imale veću autonomiju i fleksibilnost u izboru sadržaja i metoda rada te stjecanju kompetencija prilagođenih profesionalnom i osobnom razvoju, gospodarstvu i lokalnim zajednicama. Poduzetnici se već godinama žale i upozoravaju vladajuće da iz dosadašnjega obrazovnog sustava, nakon godina provedenih u školi i svih troškova s tim u vezi za koje svi izdvajamo, ne dobivaju kadar koji se može odmah uklopiti u radne procese.
Paradoksno je što su upravo županije, a ponegdje i gradovi, osnivači srednjih škola i županije ih financiraju, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja određuje što se u tim školama uči. Podaci koje smo dobili od Ministarstva znanosti pokazuju da se u pet županija koje obrađujemo o ovome posebnom Liderovu pregledu sjevera Hrvatske preklapaju zanimanja kojih kronično nedostaje, ali i neka za koja se obrazuje u najmanje dvije škole. Prema tim podacima, ne postoji zanimanje za koje se nastava održava u svih pet županija u najmanje dvije škole, a obrazovanje za dva zanimanja (prema jednakim kriterijima zastupljenosti od najmanje dvije škole) provodi se u četiri županije. Svaki ulagač i poduzetnik može računati na solidan broj radnika ekonomista (zanimanje za koje se u barem dvije škole ne obrazuje u Krapinsko-zagorskoj županiji) i radnike koji se obrazuju za zanimanje kuhar (koje se u barem dvije škole ne provodi u Međimurskoj županiji).
