Home / Informacije / PRIVREMENE MJERE I zemljišnoknjižni sud mora poštovati pravomoćnost

PRIVREMENE MJERE I zemljišnoknjižni sud mora poštovati pravomoćnost

Redaju se slučajevi u kojima se pravni sustav sramoti zbog automatske, formalističke, nekreativne primjene inače neosporivih zakonskih odredaba. Parnica koja se vodi zbog toga je li nešto cesta ili nije još je jedan primjer kako se nepotrebno utječe na investicijske projekte.

Nepregledan je niz slučajeva u kojima se sustav u poticanju poduzetništva baš osramotio. Nije potrebno nikakvo posebno istraživanje da se prisjetimo mnogih zemljišta koja su jedinice lokalne samouprave prodale i dobro naplatile ulagačima koji su nakon toga godinama bili blokirani zato što je država (koja se propustila upisati u zemljišnu knjigu) odlučila svojatati to zemljište kao ‘ex lege’ državno, neovisno o stanju zemljišne knjige. Sad smo u kratkom roku došli do informacija o dva vrlo slična slučaja, što je, vrlo vjerojatno, samo vrh ledene sante. Evo što se dogodilo.

U jednom zemljišnoknjižnom sudu zaprimljen je geodetski elaborat kojim se građevnu parcelu željelo pretvoriti u nerazvrstanu cestu. Poduzetnik koji odgovorno prati stanje zemljišne knjige uočio je taj prijedlog i reagirao kako je jedino mogao: predložio je donošenje privremene mjere osiguranja zabranom provedbe tog elaborata u zemljišnoknjižnom spisu. Sud (isti onaj koji je istodobno zemljišnoknjižni sud) donio je tu privremenu mjeru smatranju da bi u suprotnome mogla nastati nenadoknađiva šteta. Jednica lokalne samouprave uložila je žalbu, koju je odbio jedan od županijskih sudova. Privremena mjera postala je pravomoćna, a pravomoćne odluke, tako je još od vremena rimskog prava, zakon su za stranke.

Zemljišnoknjižni sud (ili zaduženi referent) nije požurio riješiti spis čim ga je dobio (da kojim slučajem jest, ne bi ni bilo vremena za privremenu mjeru), nije ga riješio ni nakon što je donesena odluka u prvom stupnju. Čekao je pravomoćnost i onda odlučio postupiti upravo suprotno pravomoćnoj privremenoj mjeri. Da ne bi bilo dvojbe, privremene mjere predmet su iznad općinskoga, a zemljišnoknjižnog suca na općinskom sudu iznad zemljišnoknjižnog referenta, čak i same ideje i opstojnosti privremene mjere kao pravnog instituta.

Sve, baš sve (osim onoga klasičnoga ‘mi tako radimo oduvijek’ ili ‘nismo imali takav slučaj’) govori u prilog tomu da je zemljišnoknjižni sud (ili referent ili sudac) morao poštovati privremenu mjeru pa ili zastati s postupkom ili odbiti prijedlog (a to je negativna odluka koju bi morao obrazložiti, možda je i to bio problem). Kako se to očito nije dogodilo, sad bi imperativ pravne države morala biti žurna reakcija, možda i na sve tri vrste vlasti (Pravosudna po naravi stvari, ali zašto zakonodavna na prijedlog izvršne ne bi poboljšala pravni okvir da ne ostane ni promil mogućnosti za ponavljanje ovakvoga prav(n)og skandala?). I da je to samo jedan slučaj, bilo bi previše, ali kad se na istom sudu (premda u dvije stalne službe) to dogodi dva puta, onda je sporost sustava znakovita i zabrinjava. Da je sve bilo onoliko brzo koliko je moglo biti, već smo mogli imati pravomoćni pravoriječ u zemljišnoknjižnom postupku i tu krajnju odluku na nekom od stručnih portala. Da je bilo tako, ni drugi se slučaj ne bi dogodio, da i ne govorimo o trećem, četvrtom itd.

U idealnoj situaciji sve navedeno imalo bi samo teorijsko značenje. Kako to obično biva, umjesto idealnoga postoje investicijski projekt, miliunski kredit koji treba osigurati hipotekom i izgledna parnica zbog nezakonitosti. Treba se upitati zašto imamo toliko nepotrebnih problema (koje smo mogli i morali izbjeći) koji tako mnogo stojte i zašto gotovo sve moramo učiniti na vlastitim pogreškama. Da ne bi bilo dvojbe, ne prejudiciramo konačnu odluku u parnici koja se vodi zbog toga je li nešto (nerazvrstana) cesta ili nije, to će na kraju presuditi sud. Treba dopustiti oba moguća ishoda: to jest cesta ili to nije cesta. Kad se presudi i odluka bude pravomoćna, to će svi morati poštovati.

Ovršnog zakona, a opstrukcija ovrhe jako se kažnjava, čak i zatvorom. U kriznim situacijama obično se pokažu slabe točke sustava, što uključuje i loša zakonska rješenja.

Tako Zakon o zemljišnim knjigama propisuje da se pozitivne odluke, dakle one kojima se prihvaća prijedlog za upis, ne obrazlažu, zato možemo samo naslućivati čime se to vodio zemljišnoknjižni sud. Gotovo je sigurno bila riječ o potpuno automatskoj, formalističkoj, nekreativnoj primjeni inače neosporive zakonske odredbe i načela prema kojem prednost ima zahtjev koji je sud prije primio. Problem je samo što se tu sukobljavaju različite zakonske odredbe i što u veoma zahtjevnom tu mačenju treba jednoj od njih dati prednost. Da su to dva prijedloga za uknjižbu dvaju kupaca iste zgrade od istog prodavatelja (očito prevaranta), sve bi bilo jasno: prednost ima onaj koji prvi preda zahtjev, drugi pak svoja prava može ostvarivati u parnici. Međutim, tu nema kolizije zakona, samo kolizije dvaju suprotnih interesa. U slučaju koji analiziramo imamo sukob opće odredbe ili načela zemljišnoknjižnog prava (prednost te odredbe realizirana je odlukom zemljišnoknjižnog referenta općinskog suda) i ukupne pravne hijerarhije koja stavlja županijski sud iznad općinskoga, a zemljišnoknjižnog suca na općinskom sudu iznad zemljišnoknjižnog referenta, čak i same ideje i opstojnosti privremene mjere kao pravnog instituta.