Na šestome ‘Susretu guvernera’, Liderovoj konferenciji koja će se održati 26. i 27. ožujka u Rovinju, govorit ćete o takozvanim lošim kreditima – lekcijama na temelju iskustva europske zone. O kojim je lekcijama riječ? Prva je lekcija ta da je svaka država drukčija jer upravljanje NPL-ovima (‘lošim kreditima’, nap. a.) ovisi o stvarima kao što su prava dužnika i pravosudni sustav, a sve to razlikuje se od države do države. Druga je lekcija ta da je uvijek privlačno i za banke i za regulatorne odgađati rješavanje problema, ali u mnogim slučajevima takvo odugovlačenje završava tako da se nastali problemi povećaju.
Je li količina ‘loših kredita’ bankarske sustave u Europi izložila još većem riziku? Ukupna količina ‘loših kredita’ simptom je problema. Mnogo je takvih kredita, poput onih kojih još ima u Italiji, rizik, ali i poziv na djelovanje. Međutim, bolje je priznati koliko je problem velik nego nijekati ga, pa čak i kad poricanje rezultata završi s manje naslovnica u medijima. Pravilno obračunavanje NPL-ova mnogo je veći dio problema i teškoća u upravljanju njima.
Kako europske banke rješavaju probleme s ‘lošim kreditima’? Pretpostavljam da su sklonije njihovoj prodaji. Ne nužno. Ne bih tako generalizirao. Nekim NPL-ovima bolje se upravlja interno, sa stručnim timovima za naplatu potraživanja, ili se ide u aktivaciju kolateralu ako je dužnik u stečaju. U drugim slučajevima bolje je takve kredite prodati vanjskim investorima, čak i ako to uključuje prodaju za velike popuste. Jednako tako, tempo djelovanja također mora biti prilagođen specifičnim okolnostima i situacijama. Općenito, ‘lošim kreditima’ malih i srednje velikih poduzeća, kakvih ima mnogo u Italiji, teže je upravljanje nego nekretninskim NPL-ovima, kojih je mnogo, primjerice, u Španjolskoj i Irskoj. No često se događa da ‘loši krediti’ malih i srednjih poduzetnika u kolateralu imaju nekretninu. U tim slučajevima postoji onda izravna veza s nekretninskim tržištem.
Možete li mi dati primjer najbolje i najlošije prakse upravljanja ‘lošim kreditima’? Najlošija je ona u kojoj i banke i regulatori poriču postojanje problema. To uključuje i toleriranje pogrešne računovodstvene prakse koja završava pogrešnim načinom osiguravanja. Upravljanje NPL-ovima uvijek je pomalo neuredno, čak i u najboljoj praksi i može izazvati neugodne trenutke. Način na koji su Švedska i tamošnje banke organizirale upravljanje ‘lošim kreditima’ još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća često se smatra primjerom najbolje prakse.