I prije četvrtog mandata Putin je pokorio Europu energetskim, poglavito plinskim, monopolom. Zapad je to prepoznao kad je projekt već jako napredovao. Zapadni političari dužni su promicati transparentnost. Putin zna njihove slabosti, zna kolika je njihova cijena i kako ih ucijeniti.
Sasvim očekivano, Vladimir Putin četvrti je put postao ruski predsjednik nakon izbora koji to, prema zapadnim kriterijima političkih sloboda, i nisu bili. Ali Vladimir Putin neprijeporni je vladar Rusije i kao pojedinac vjerojatno jest najmoćniji čovjek svijeta, kako mu to godinama tepaju njegovi obožavatelji. To je danas politička realnost. A zabrinutost visoke europske predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherini za demokratsku nesavršenost ruskih predsjedničkih izbora samo je pokazatelj razlike u političkoj kategoriji.
Vladimir Putin danas presudno utječe na globalne odnose u svijetu kao predvodnik azijskih država, u načelu autoritarnih diktatura, koje su danas u ofenzivi nasuprot Zapadu, predvođenom SAD-om, čak i ondje gdje je zapadna dominacija dosad bila neupitna – u Europi, na Bliskom istoku, sve više u Africi. I tu je, naravno, Hrvatska, kao i obično kad je o globalnim sukobima riječ, već zbog svojeg položaja na samoj crti razgraničenja.
Danas za Zapad možda nije presudno pitanje dokle će Vladimir Putin (poželjeti) ostati u Kremlju. Presudno je kako je postao poobljednik u bitki u koju je ušao kao autsajder naslijeđivši 2000. razvaline Jeljinove postkomunističke Rusije. Kako je perspektivni KGB-ov obavještajac koji je prije tridesetak godina u Njemačkoj (tadašnjem DDR-u) izravno gledao kako se urušava sovjetski komunistički imperij uspio od Rusije opet napraviti silu? A danas Europski suprotstavlja koncept Euroazije, projekt iznimne geopolitičke dubine koji ruši tradicionalne europske i zapadne vrijednosti te se osim na Rusiju kao izvozniku energije oslanja na Kinu kao veliku proizvođačicu, Tursku kao ambicioznu osvajačicu i predvodnicu islamskog svijeta te Sjevernu Koreju kao ratničku provokaciju.
