Život milenijca prekratak je da bi pio loš alkohol

Milenijci više uživaju u žesticama nego u pivu i vinu. Koliko njihove sklonosti utječu na globalnu industriju alkoholnih pića, pokazuje podatak da se prihodi najvećih sjevernoameričkih proizvođača piva od 2011. do danas svake godine sve više smanjuju, zbog čega su mnoge velike tvrtke prisiljene mijenjati postulate poslovanja. Brend koji namjerava zauzet vrh alkoholnog brijega morat će oprezno početi prilagođavati svoje kampanje i proizvode afinitetima milenijaca čiji moto glasi: ‘Život je prekratak da bismo pili loš i neprovjerjen alkohol.’

Društvene igre Načini konzumacije i odabira pića milenijaca drukčiji su od onih njihovih prethodnika. Oni su mnogo zahtjevniji, znatiželjni i informiraniji. Istraživanja pokazuju da se za razliku od pripadnika generacije X ne vole opijati po kafićima i klubovima. Pripadnici te generacije tvrde da alkohol radije piju u stanovima i kućama, važan im je dizajn boce alkohola koji kupuju te ne žele vidjeti šećer u piću. I nikad ne piju sami. Zato sada marketinški stručnjaci zaposleni u alkoholnoj industriji kreiraju društvene igre povezane s konzumacijom alkohola te nude milenijcima i razne ‘ljekovite’ votke i džinove, bez glutena i dodanog šećera. Prema Nielsonovim istraživanjima o alkoholnim pićima, veliki postotak milenijaca potpuno odbacuje masovno proizvedena alkoholna pića. Nadalje, dok samo 27 posto ‘baby boomera’ izjednačava cijenu i kvalitetu, to čini više od 40 posto milenijaca.

Tvrtke proizvođači žestokih pića sve više shvaćaju važnost influencera, blogera i kritičara amatera. U Nielsonovu istraživanju stoji da je čak 60 posto milenijaca izjavilo da za njih ključnu ulogu u odabiru pića imaju kritike alkoholnih pića koje su pročitali na internetu. Usporedbi radi, samo 20 posto ‘baby boomera’ zanimalo je što misle recenzenti. Mijenja se i način na koji se dolazi do pića. Budući da mladi žestice ispijaju u privatnim prostorima, logično je zaključiti da sve više posla imaju tvrtke koje se bave dostavom alkohola. Tako u SAD-u posao cvate tvrtkama Drizly i Minibar koje klijentima na vrata ekspresno dostavljaju alkoholna pića po izboru.

Žestoke kontradikcije Izvješće tvrtke NPD Group o trendovima prehrambenih proizvoda pokazuje kako tvrtkama koje proizvode žestoka alkoholna pića više više nije dovoljno ponuditi proizvod. Milenijci od proizvođača žestica očekuju da ih pouče o proizvodnji takvih pića, žele edukacijske radionice i mogućnost da porazgovaraju s ljudima koji stojte iza njihova omiljenog alkohola. Za proizvođače je najbolja vijest da su za dobivene usluge zahtjevni klijenti spremni i duboko posegnuti u džep. Kad pak govorimo o vrstama žestokih alkoholnih pića, na zapadnom tržištu najviše raste potražnja za rižinim viskim. To japansko piće vrlo slično svojemu škotskom rođaku proizvodi se od sladnog ječma, vode i kvasca. Okus mu je nježan, rafiniran i kompleksan, no za razliku od drugih viskija mnogo je sladki i lakši. Popularnost te slatke žestice pomalo je u kontradikciji s odbacivanjem šećera koji zagovaraju milenijci, no recimo da im je rižin viski svojevršna iznimka koja potvrđuje pravilo.

U Hrvatskoj spomenuti trendovi ne utječu mnogo na stanje industrije, no treba naglasiti da je u uskim krugovima ipak zamjetno sve veće vrednovanje kvalitete umjesto kvantitete, o čemu svjedoči rast uistinu odličnih malih zanatskih (engl. craft) pivovara. Ipak, hrvatski proizvođači žestokih pića u tome zaostaju za pivarskim kolegama. Uvođenje novih trendova u proizvodnju žestokih pića usklađenih s inovativnim načinima prezentacije trebao bi biti imperativ ovdašnjim proizvođačima žestica – ako ne zbog lokalnih potrošača, onda zbog milenijaca sa Zapada koji će ovo ljeto nahrupiti na Jadran.

Hrvatska ima malo više od 130 autohtoni sorti, od čega se 20-ak komercijalno proizvodi. One su prilika da hrvatski vinari osvoje svjetsko tržište. Pogledi vinskih kritičara trenutačno su upereni u međimurske vinograde. Sirenjem Michelinove mape zvjezdica i nižih gastronomskih preporuka toga najstarijeg hotelskog i restoranskog vodiča po Hrvatskoj opravdano je zapitati se kako domaća vina trenutačno kotiraju na ljestvicama prestižnih svjetskih vinoljubaca. Nagrade nisu nepoznate domaćim vinarima, no za razliku od Michelinovih zvjezdica, koje najveći problem mogu donijeti u prejakoj potražnji, priznanja koja dodjeljuju Decanter ili International Wine Challenge teže je ponavljati.

Pritom ne valja umanjivati kreaciju i naporan rad chefa i cijele ekipa koji su jamstvo održavanja kvalitete restorana, odnosno razine zvjezdica, no u slučaju vinara ciklus je godišnji, ovisi i o faktorima na koje katkad ne mogu utjecati i stoga je teži za kontinuiran uspjeh. Posljednje je važno jer se jedino tako uspijeva postaviti i zemlju i vinara na svjetsku vinsku mapu.

Mnogi naši vinari nemaju dovoljne količine vina ni za naše tržište, što znači da smo za internacionalno još nedvojbeno premašeni. Primjerice, prošli tjedan bili smo u Berlinu i kuhali, Clai je predstavio pjenušac Santa Lucia Noir i svi su bili oduševljeni. Ali problem je u tome što naši vinari u pravilu imaju toliko male količine vina da ne mogu opskrbiti hotele i restorane visoke kvalitete tijekom cijele godine – kazao nam je Deniz Zembo, naš poznati chef i vlasnik pulskog restorana Amfiteatar.

Taj nedostatak utječe i na ambicije za osvajanjem nagrada. Domaćim vinarima može biti zanimljivo natjecati se za svjetski priznate nagrade kao izazov, ali kad ne mogu isporučiti količine, onda im i nije toliko važno držati korak s inozemnim proizvođačima koji nagrade spretno iskoriste u marke-tinskih svrhe. Kao drukčiji primjer Zembo ističe Slovenca Marjana Simčića čija vina godinama na Parkerovoj listi osvajaju od 94 boda naviše, što znači da je riječ o izvanrednim vinima s karakterom koja su vrijedna posebnog truda da ih se pronade, kupi i konzumira.

Simčić stalno ima ponudu vina koja su odlično ocijenjena na Parkeru, zauzeo je mjesto i ne pušta ga i takav i Hrvatskoj treba. Ali to se ne može slučajno postići. Osim truda u proizvodnji, Simčić putuje na stotinjak manifestacija godišnje, ima organiziranu potporu i uspijeva dobro predstaviti svoja vina. Slovenci, da ne govorim o Talijanima, nastupaju vami udruženi, a i proizvode vino dulje. Neki od njih imaju vlastita vina iz rezervi starih više od 20 godina. Hrvatska bi se možda trebala koncentrirati više na plavac, ali sve je to jako teško, mislim da će trebati još desetak ili petnaest godina da ispliva nekoliko proizvođača koji će godinama ponavljati uspjeh na Decanteru, IWC-u ili imati stalno visoke ocjene na Parkeru – ispričao je Zembo.

Različiti stilovi Sommelier dubrovačkog restorana Proto i jedan od ocjenjivača Decantera Siniša Lasan objasnio je da su trenutačno u vinskom svijetu na cijeni autohtone sorte. Stoga vina malih proizvođača iz malih zemalja kakva je Hrvatska imaju dobre izgleda za nagrade. Svijet se valjda umorio od chardonaya i sauvignona.

Naši vinari imaju jako kvalitetna vina, sve više dobivaju najviša priznanja, samo trebaju dobro raditi i najbolji rezultati postat će konstanta. Lani smo, recimo, imali više medalja od Slovenije i rezultati su nam sve bolji. Počelo se događati to da se autohtone sorte iz cijele regije jako traže. Svijet vina okreće se u tom smjeru; naravno da će internacionalne sorte poput chardonaya biti prisutne, ali autohtone postaju sve priznati. Hrvatska ima malo više od 130 autohtonih sorti, od čega se 20-ak komercijalno proizvodi i tu su naše šanse – rekao nam je Lasan.