PASTOR Protupožarni aparati s najvećom besplatnom reklamom

Jedini domaći proizvođač protupožarnih aparata na hrvatskom se tržištu bori protiv kineskog jeftilena, a šansu ima u EU, ondje gdje su stroži protupožarni zahtjevi. U tome mu poprilično može pomoći i enormna reklama sa sajma automobila u Ženevi.

Tvrtka je zapala u ozbiljne probleme tijekom gospodarske krize. Većinski vlasnik ušao je u politiku i povukao se iz biznisa. Od 2003. do 2008. tvrtka je rasla na račun trgovine protupožarnom opremom, a ne proizvodnje, ali je bila preslab konkurent. Prihodi su se rapidno smanjivali i priča bi bila gotova da u dokapitalizaciju nije ušlo novih milijun eura ruskog biznismena Konstantina Darmanijana, odnosno tvrtke Crebro, koja danas drži 72 posto Pastora. Darmanijan je dao još milijun eura pozajmice kako bi tvrtka opstala. Pastor se još nije riješio svojih dugova do kraja (od oko 10 milijuna eura), koje je 2016. otkupio B2 Kapital.

Pastoru imidž Rimca svakako više odgovara od politike i poistovjećivanja brenda s Miloševićem, koji više nijedne službeno nije zaveden kao vlasnik tvrtke. Vlasnička struktura Pastora d.o.o-a, Pastora TVA-a i Pastora inženjeringa, koji su dijelovi holdinga Pastor d.o.o., slučajno je ili namjerno poprilično komplicirana. Pastor d.o.o. je holding, ali je d.o.o. i vlasnik je Pastora TVA-a, koji je d.d., ali je ujedno i vlasnik Pastora d.o.o.-a. I tako u krug.

Proizvodnju aparata 1930. pokrenuo je Srećko Pastor u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, da bi nakon rata 1945. tvornica završila u državnim rukama, već tada kao najveći proizvođač vatrogasnih aparata u bivšoj Jugoslaviji, na tržištu od 22 milijuna ljudi i s ulazom u ogromne državne sustave kao što su vojska, policija, institucije itd. Tijekom privatizacije dionice tvrtke završile su u rukama radnika koji su u tu svrhu dizali kredite, a od njih su ih kasnije direktno u gotovini otkupljivali Domagoj Ivan Milošević, Daniel Štern (sin Davora Šterne) i Janislaw Šaban. U medijima su se često spominjale nepravilnosti cijelog privatizacijskog procesa nakon rezerviranog izvještaja revizije iz 2009. Milošević i Šaban nestali su s popisa vlasnika 2010., a Šternu je ostalo 28 posto udjela i biznis Pastor inženjeringa, koji se bavi ugradnjom vatrozaštitnih sustava na kopnu i brodu.

Menadžerska struktura već je dugo ista, fluktuacija kadrova vrlo mala. Uz Popovića, u Upravi proizvodne tvrtke su Mario Martić i financijska direktorica Ingrid Žnidarić, koja je s godinama mijenjala razne direktorske pozicije u holdingu jer su se često mijenjali i upravljački modeli.

S obzirom na to da prema zakonu javne i državne ustanove moraju imati protupožarnu zaštitu, proizvodnja aparata zvuči kao prilično siguran biznis. No Popović tvrdi da je riječ o niskoprofitabilnoj djelatnosti, koja u Hrvatskoj postiže marže od maksimalno 50 posto, a na tržištu EU 10 do 20 posto.

U Europi postoji svega četiri, pet tvrtki koje imaju vlastitu proizvodnju aparata, a uvoznih je kompanija nekoliko stotina. Često nas se optuživalo za monopolistički položaj u Hrvatskoj, ali AZTN to nikad nije dokazao. Pastor dijeli tržište s još 19 uvoznika, koji na javnim natječajima strahovito ruše cijenu, nadmeću se i s 50 posto povoljnijom ponudom jer nemaju troškove proizvodnje. Vatrogasni aparat nije igračka, to je posuda pod tlakom, a kriteriji uvoza isti su kao za, primjerice, medicinske uređaje.

Za razliku od rijetkih, ali postojećih automatiziranih tvornica, Pastorove aparate još uvijek izrađuju ljudske ruke (osim možda stroja za varenje). Prostori tvornice stoga nisu samo sterilni bijeli zidovi unutar kojih glavnu riječ drže roboti već odišu onim nečim ljudskim i iskonskim. U većini prostorija trešti domaća glazba kojom radnici pokušavaju nadglasati zvuk lima, na zidovima vise kalendari golih žena, čuje se povremeno smijeh svih generacija. Kako kaže Krunoslav Ban, šef proizvodnje, većina radnika naslijedila je u tvornici pozicije svojih roditelja, on radi u Pastoru oko 20 godina, a prije njega radio je i njegov otac. Radi se još uvijek u jednoj smjeni, od sedam do 15 sati, a plaća stiže na vrijeme. Sve skupa u proizvodnji radi stotinjak ljudi, neki od njih su pred mirovinom, a nove je teško pronaći. Kako kaže Popović, Pastoru najviše nedostaje niskokvalificiranih radnika, lani su petorica otišla u inozemstvo.

Ono što Pastorovoj tvornici evidentno nedostaje nova je investicijska inženjera u tehnologiju, odnosno nove strojeve. Popović kaže da bi ona trebala iznositi od oko 1,5 milijuna eura (što u proizvodnim vodama i nije enorman iznos), koje planira povući iz fondova EU. Na taj bi se način pola proizvodnje automatiziralo, a umjesto smanjenja ljudstva, organizirao bi se rad u dvije smjene, čime bi se obujam proizvodnje na kraju utrošio. Pastor na godinu proizvede između 150 i 160 tisuća aparata, od kojih 70 posto završi u izvozu, koji ostvaruje 60 posto prihoda. S obzirom na prepoznatljiv brend, čovjek bi pomislio da tvrtka raspolaže stotinama milijuna kuna, međutim, konsolidirani prihodi cijelog holdinga iznose nešto više od 80 milijuna kuna, od čega oko 60 milijuna dolazi iz proizvodnje.

Dugo godina sinonim za Pastor bio je Radenko Milošević. Država se ozbiljno kune u domaći proizvod i spašavanje metalurške industrije, ali ne stoji iza domaćeg proizvoda kako to neposredno rade zemlje u EU. Tako da aparati u državnim i javnim institucijama nisu isključivo Pastorovi – objašnjava Popović.

Kada se tvornica 2006. selila iz Selske ulice u Rakitje, vlasnici su bili u dilemi isplati li se seliti na drugi kraj grada u vrijeme kada većina kompanija proizvodnju seli u Kinu. Pokazalo se zadnjih godina da je ta odluka bila pun pogodak jer se proizvodnja opet vraća u Europu. Kina više nema tako jeftinu radnu snagu i sirovine, pritisak tečaja dolara konstantan je, a i troškovi transporta nisu jeftini. Tako da se Pastoru danas javljaju tvrtke koje žele da na aparatima piše ‘Made in EU’. I dalje je kineski aparat jeftiniji, ali se razlika u cijeni smanjila.

Paradoksalno, u Hrvatskom saboru ‘više’ vatrogasni aparati raznih dobavljača, a Europski parlament aparatima opskrbljuje hrvatska tvrtka. Potkraj prošle godine Pastor je EP-u isporučio 1056 aparata preko partnera iz Belgije, koji je pobijedio na natječaju jer cijena nije bila jedini kriterij. Pastor bi uskoro na tržište trebao ‘izbaciti’ novi inovativni proizvod, u vezi s kojim se još usklađuju dizajnerski i inženjerski zahtjevi. Naime, prije skoro 20 godina jedan njemački naručitelj zatražio je od Pastoru drukčiji dizajn aparata i dizajnerica Andrea Hercog kreirala je tada, u suradnji s inženjerom Brankom Dautovićem inovativni aparat s plastičnom kapom, umjesto klasičnih ‘škara’ za aktivaciju. Taj dizajn pokupio je međunarodne nagrade, ali ga nitko nije patentirao pa su ga na kraju svi i kopirali. Sada isti dvojac radi na novom dizajnu, koji je već predstavljen potencijalnim kupcima.

Najbolje izvozno tržište Pastoru je Belgija, koja ima najstrože protupožarne zakone, zatim Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Austrija, Švicarska, gdje je prisutan preko distributera iz iste branše. Kada je prije dvije godine u noćnom klubu u Bukureštu buknuo veliki požar u kojem je stradalo mnogo ljudi, rumunjska vlada krenula je u veliku kampanju nabavke novih aparata, a Pastor je ugrabio lijepi dio kolača. Kad su se strasti smirile, počeli su na to tržište ponovno stizati brodovi iz Kine.

Vatrogasni aparati atraktivni su i u drugim branšama. Na odlasku iz tvornice popričali smo u pauzi s radnicima, koji su nam ispričali jednu anegdotu od prije mnogo godina. Pastorov šleper s aparatima ukrali su svojedobno dileri drogom i prah za gašenje požara zamijenili drukčijim prahom – kokainom. Dileri su srećom uhvaćeni, a kamion vraćen.

Pastor je očito kompanija sa živopisnom prošlosti, korektnom sadašnjom pozicijom i optimističnom globalnom budućnosti, ako se nad biznis ponovno ne nadvije politika, koja je poslanjuju više štetila nego koristila.