Najnovije vratolomije američkog predsjednika Donald Trumpa s uvođenjem carina na uvoz čelika i aluminija, odnosno njegova objava trgovinskog rata, mogle bi negativno utjecati i na cijenu nafte. Upravo kad je krhko tržište nafte donekle stabilizirano dogovorom najvećih proizvođača o cijeni od 60-ak dolara po barelu, američko ponašanje moglo bi narušiti tu delikatnu ravnotežu. Kako izvještava CNBC, zadnji Trumpov potez mogao bi ugroziti potražnju za naftom i potaknuti začarani krug padanja njezine cijene. Prema jednostavnoj, ali i sasvim nematematičkoj logici, trgovinski rat narušit će ekonomski optimizam, što će negativno utjecati na potražnju za naftom, a onda i na njezinu cijenu. Tržište, barem zasad, to potvrđuje: nakon objave carina dva ključna pokazatelja, WTI i Brent, pala su više od dva posto u odnosu na prethodni dan trgovanja prateći trend na tržištima kapitala. To ne mora značiti i dugotrajan pad cijena nafte kakav je svijet iskusio 2015. i 2016., ali dobro je imati na umu povezanost potražnje za naftom sa širom poslovnom klimom. A ta i ne obećava jer prijeti trgovinski rat najvećih svjetskih ekonomija. Drugi, trenutačno opipljiviji problem velika je fragmentiranost i nekoordiniranost tržišta koje je tradicionalno funkcioniralo dogovorno i stoga bilo pažljivo kontrolirano, a u posljednje vrijeme zbog ekspanzije škriljca postalo rascjepkano.
Sve veće soliranje nekih proizvođača, ponajprije Amerike, prijeti poništiti efekt klimavoga dogovora članica OPEC-a (Organizacija izvoznica nafte) i deset nečlanica predvođenih Rusijom postignutog u Beču potkraj prošle godine prema kojem će se smanjena proizvodnja nastaviti do kraja godine kako bi se pročistile zalihe i održala isplativa cijena. Najveći je problem trenutačno Amerika, oduvijek opsjednuta sigurnošću dobave nafte, koja snažno nastavlja razvijati svoju proizvodnju iz škriljca i u tome postiže impresivne rezultate. Na konferenciji održanoj početkom mjeseca u Houstonu najveći proizvođači nafte zatražili su vrlo jasno da se proizvodnja iz škriljca zauzda jer potkupava učinak njihova prošlogodišnjeg dogovora u Beču. – Moramo početi posvećivati pozornost na kompanije koje su vrlo aktivne na tim područjima i natjerati ih da preuzmu odgovornost za stabilnost cijena nafte – izjavio je Reutersu nigerijski ministar nafte Emmanuel Ibe Kachikwu na marginama konferencije CERAWeek. – Neke od kompanija koje se bave eksploatacijom iz škriljca istodobno rade u članicama OPEC-a – dodao je, zrcaleći sentiment mnogih članica kartela koje strahuju da bi škriljac mogao ugroziti trenutačno donekle stabilnu cijenu.
Nekoć potpuno ovisna o uvozu, nakon golemih ulaganja uspjela je razviti respektabilnu proizvodnju vlastite nafte koja bi mogla nadmašiti Saudijsku Arabiju i Rusiju i smjestiti je na prvo mjesto globalnih proizvođača. U jednom trenutku neodrživa cijena nafte prije dvije godine bila je izravan rezultat tihog rata kartela s Amerikom i njegova pokušaja da eliminira tada još lomljivu američku konkurenciju, ali pokušaj je zasad propao. Eksploatacija iz škriljca skup je proces, zbog čega je vrlo niska cijena nafte na svjetskom tržištu bila mnogo pogubnija za tamošnje proizvođače nego za tradicionalne igrače poput Saudijske Arabije i Kuvajta, koji vrlo jeftino vade naftu. Iako je plan bio da Saudijska Arabija sa svojim satelitima pregrmi oluju i ostane posljednja stajati nakon propasti velikog dijela američkih proizvođača, što se i počelo događati, drugi faktori, poput enormnih deficita u proračunima, utjecali su na promjenu raspoloženja. Cijena nafte morala se dignuti jer je šteta za sve bila golem pa je postignut dogovor o smanjenju proizvodnje kojim je cijena počela koliko-toliko stabilno rasti i početkom godine dosegnula trogodišnji vrhunac od 70 dolara. To je značilo i da se Amerikanci mogu vratiti u igru. Oni koji su uspjeli prebroditi taj napad kartela, sad opet pumpaju punom snagom, što znači da bi Amerika mogla još ove godine postati najveći proizvođač na svijetu, prema procjenama Međunarodne agencije za energiju (IEA); naravno, dok god ostali veliki igrači drže nisko svoju proizvodnju. Tako, dok Amerikanci polako dosežu deset milijuna barela na dan i povećavaju proizvodnju za 600 tisuća barela na dan (prošle godine), članice OPEC-a uglavnom poštuju dogovoreno (Wall Street Journal tvrdi da je stopa poštovanja ograničenja proizvodnje bila 95 posto prošle godine) i smanjuju proizvodnju (s 39,6 milijuna barela na 39,2 milijuna).
