SKIN IN THE GAME Provokator koji knjigom poručuje koliko prezire C! liberalne intelektualce

Autor superpopularnoga ‘Crnog labuda’ u najnovijoj knjizi više-manje sve ljude smatra idiotima dok im se ne dokaže suprotno. Mnogo njegovih obožavatelja pripadnici su skupina koje proziva. Na kraju krajeva, Taleb je, više nego bilo što drugo, intelektualna pop-ikona.

Kad bi se pisanje autora superpopularnoga ‘Crnog labuda’ u njegovoj najnovijoj knjizi ‘Skin in the Game: Hidden Asymmetries in Daily Life’ trebalo jednostavno opisati, moglo bi se reći da više-manje sve ljude smatra idiotima dok im se ne dokaže suprotno. Nassim Nicholas Taleb neskriveno je nadmen i bahan autor koji docira i otvoreno proziva te vrijeda sve koje iz ovog ili onog razloga ne odobrava, a to je, pomalo ironično, uvijek dobar recept za ono što je odabran kao središnju temu knjige, osobnu izloženost. Iako to, sudeći prema recenzijama i komentarima, mnogi ne razumiju, Taleb je prije svega vršni provokator koji savršeno namjerno želi izazvati emotivnu reakciju čitatelja, vrlo slično kolumnistu, premda upravo njih, zapravo sve novinare, prezire (što zbog navedenih razloga ipak ne treba shvatiti osobno). Problem je s tim pristupom što autora otrovnih strelica tako općenito razaslanih na bezbroj adresa prije ili poslije i samog izlaza jednako kritiziranju i optužbama za licemjerje. Tako se i Taleba, koji posebnu pozornost posvećuje akademima i intelektualcima, preciznije njihovu licemjerju, može prozvati za iste stvari. Za nekoga tko prezire isprazna lupetanja znanstvenika i salonske inteligencije Taleb se strahovito trudi biti inteligentan i znanstven. Nepregledne stranice njegove knjige natrepane su za osnovnu poenu knjige nepotrebnim i elaboriranim zahvaćanjima duboko u drevnu ljudsku povijest i mitologiju, najviše kako bi se pokazalo koliko je autor eklektično obrazovan i kako mnogo zna te koliko su njegove teze matematički i znanstveno utemeljene. Jednako tako autor prigodno zaboravlja da se i sam bavi istraživačkim radom na uglednim fakultetima, istim onim čije diplomce s lakoćom otpisuje. Tu je još jedan nezgodan detalj koji, istini za volju, i sam primjećuje – velik dio njegovih obožavatelja pripadnici su skupina koje proziva. Na kraju krajeva, Taleb je, više nego bilo što drugo, intelektualna pop-ikona.

Sljedeći velik problem s knjigom čija je osnovna teza da ljudi koji nemaju ‘skin in the game’ (izraz koji označava osobnu izloženost vlastitim odlukama), proizlazi iz manjkave i nejasne definicije tog pojma, što onda logično dovodi u pitanje razinu osobne izloženosti autora. Nije jasno koji su kriteriji te osobne izloženosti i što se točno u Talebovu svijetu može prihvatiti kao dovoljna osobna izloženost, a što ne. Primjerice, CV autora i nije štivo ispunjeno suludim avanturizmom i velikim rizicima. Prije bacanja u turbulentne i za život opasne akademske vode dugo je bio financijski na Wall Streetu koji se kockao tuđim i svojim novcem. Novinare, recimo, naziva vojeraima koji nisu osobno izloženi, no u usporedbi s nedavno okrutno ubijenim slovačkim novinarom Jánom Kuciakom ‘skin in the game’ nedostaje Talebu, nikako obratno. ‘Je li akademija (i novinarstvo) u osnovi pribježište stohastofobnih lupetala? Točnije, vojera koji vole gledati, ali ne i preuzeti rizik? Čini se tako’, pita pa sâm sebi odgovara Taleb koji svaki dan živi kao da je posljednji, na samom rubu. Dovoljno je pogledati redoviti godišnji popis ubijenih novinara da bi se vidjelo koliko doslovno novinari imaju ‘kožu u igri’. U najboljem slučaju, svojim pisanjem izlažu riziku svoj ugled, sebe pak uvredljivim komentarima, slikovitim prijetnjama i sudskim tužbama. No koliko se dâ razlučiti iz katkad karikiranog pisanja, autor gubitak ugleda, primjerice, ne smatra posebnim rizikom, odnosno osobnom izloženošću.

Slučaj s novinarima iznimno je važan jer upozorava na najveći i temeljni problem s Talebovim pisanjem – povremeno vrlo zanimljive i pozornosti vrijedne opservacije utope se u djetinjastim generalizacijama, zbog čega izgube uvjerljivost. Njegova razmišljanja o novinarima koji pišu bedastoče samo zato da bi se svidjeli svojim kolegama, svijetu koji vode budaletine sa skupim diplomama iz naslonjača, znanstvenoj zajednici opsjednutoj ispraznom formom umjesto sadržajem, banarima koji se razbacuju tuđom lovom te potonuću svijeta u zabrinjavajuću intelektualnu monokulturu (oktroiranje ispravnoga koje provodi glasna manjina) svakako imaju težinu i prilično su točna, no njegovo grandiozno uopćavanje otupi im oštricu i pretvori u tabloidni materijal kolumnističkog tipa koji često više irritira nego što intrigira. Usprkos svemu tome Taleba ne treba olako odbaciti. Njegova knjiga, labavo strukturirana oko jedne općenite teze na kojoj gradi svoje uvide (o nužnosti i superiornosti osobnog rizika u rezoniranju), nudi niz provokativnih teza koje potiču na razmišljanje i zapravo sugeriraju drugi, neizrečeni lajtmotiv – negativnu selekciju na Zapadu koja je u gornje društvene ešalone uvela najgluplje među nama. Nakon čitanja ‘Skin in the Game’ stječe se dojam da osobna izloženost nije toliko problem koliko je to, u biti, glupost društvenih elita koje upravljaju svakodnevicom. Nekoliko citata upućuje na to premda Taleb inzistira na svojem tumačenju prema kojemu samo neka vrsta osobnog rizika jamči ispravnost odluka, makar to završilo neuspjehom i propašću (autor je libertarijanac sklon ekonomsko-društvenom darvinizmu). ‘Nesposobni piloti, oni koji ne mogu učiti iz iskustva, ili ne mare za rizike koje ne razumiju, mogu ubiti mnoge. No i oni će sami završiti na dnu, recimo Bermudskoga trokuta, i prestati biti prijetnja drugima i ljudskom rodu. Ne u ovom slučaju. Zato redove onoga što nazivamo intelektualcima popunjavamo ljudima koji su u zabludi, doslovno mentalno poremećeni, jednostavno zato što ne moraju platiti za posljedice svojih djela, ponavljajući modernističke slogane lišene svake dubine (primjerice, stalno upotrebljavaju izraz demokracija, a potiču rezače glava; demokracija je nešto o čemu čitaju na fakultetu), tumači svoje teze na primjeru intervencionista (onih koji se zauzimaju za petljanje u unutarnjopolitičke afere drugih zemalja).

Iako piše zanimljivo i uglavnom razumljivo, Taleb je sklon predugim digresijama s upitnom vrijednošću u relaciji s tezom, ali i nepotrebno razrađenim rečenicama koje izgube smisao i pozornost čitatelja. Sklon je olakom moraliziranju i istodobno izrazito nesklon samokritičnosti; sebe ni u jednom trenutku ne spominje u imalo negativnom kontekstu. Stoviše, stalno precjenjuje svoju važnost i izlaganje riziku pa čitatelj ubrzo dobije dojam da je Taleb vodio život Ernesta Hemingwaya ili Olivera Stonea, a ne menadžera ‘hedge’-fonda i sveučilišnog profesora, što si pogodno omogućava izostavljanjem precizne definicije osobne izloženosti kako je on vidi i smatra relevantnom. Katkad se čini i da bi, lišena opširnih objašnjenja i primjera, knjiga bila skup aforizama i zgodnih uvida kakve mnogi drže na stoliću u dnevnoj sobi iako nudi podstatu vrijednoga materijala za razmišljanje. Velik dio djeluje kao tok misli, čemu posebno pridonose Talebove mjestimične opservacije koje nisu nužno važne za širu poentu, ali i neka ‘non sequitur’ poglavlja. Koliko god problematične, njegove generalizacije treba shvatiti kao pokušaj provokacije, što se na trenutke može i nazreti.

Tako u jednom ulomku u kojem opisuje famoznog ‘intelektualca, a idiota’ (skraćeno IYI), kategoriju koju je sâm izmišlio, postaje jasno da zapravo misli na konkretnu skupinu intelektualaca, ne nužno na sve njih, kao što sugerira u većem dijelu knjige. TYI je pretplaćen na New Yorker, novine napravljene kako bi Filistejci mogli naučiti lažirati razgovor o evoluciji, neuronečemu, kognitivnim predrasudama i kvantnoj mehanici. Govori o ‘jednakosti rasa’ i ‘ekonomskoj jednakosti’, ali nikad ne ide piti s taksistom koji je pripadnik manjine (opet, nikakva osobna izloženost jer je, kako ću ponavljati dok ne promuknem, koncept potpuno stran IYI-ju). Moderni IYI posjetio je više od jednog TED govora i gledao više od dva TED govora na YouTubeu. Ne samo da je glasao za Hillary Monsanto-Malmaison (podrugljiv naziv za Hillary Clinton, nap. a.) zato što se činila uvjerljivom, ili zbog takvoga nekakvog kružnog rezoniranja, nego vjeruje da je svatko tko to nije učinio mentalno bolestan. IYI miješa Bliski istok (drevni istočni Mediteran) sa Srednjim. IYI ima kopiju prvih tvrdih korica ‘Crnog labuda’ na polici, ali miješa nedostatak dokaza s dokazom o nedostatku. Vjeruje da je GMO ‘znanost’ i da je ta ‘tehnologija’ isti razred rizika kao konvencionalno uzgajanje. Obično mu ide logika prvog reda, ali ne i drugog reda (ili višeg), zbog čega je potpuno nekompetentan za kompleksne stvari.

Skraćeno, Taleb prezire liberalne intelektualce, ali bila mu je potrebna cijela knjiga da to kaže. Kao pravom intelektualcu.