Političke stranke u Hrvatskoj sjete se izrade polit-ekonomskog programa nekoliko mjeseci prije izbora. Ovih dana događa se čudo. SDP i Most, svaki na svoj način i zbog svojih razloga, pokušavaju na papir staviti kakav-takav program. A HDZ očekuje odluka: popraviti postojeći ili osmisli nov program.
Premijer Andrej Plenković jako pazi da u javnim istupima ne kaže nešto pogrešno. Majstor je da na konkretno pitanje odgovori nizom rečenica koje, istina, neće dati izravan odgovor, ali bit će ih nemoguće citiranjem izvrnuti kritici. Na Vladinoj prošloj sjednici, međutim, premijer je uletio u debelo zaleđe. Komentiravši usporavanje rasta BDP-a u posljednjem kvartalu 2017., rekao je kako se to usporavanje ‘nije osjetilo u samom proračunu’.
Nehotice je Plenković otkrio da je i ovoj vladi, kao i svim prijašnjima, u neformalnoj strategiji i programu rada ipak najvažnije da se proračun puni i da ima za plaće te ostale potrebe državnog aparata. Osim toga, morao bi znati da je uredno punjenje proračuna najvjerojatnije posljedica velikog rasta uvoza robe i usluga u prošlom tromjesečju. PDV se ekspresno plaća na uvoz, zato, budući da je to najizdašniji porez za punjenje državne blagajne, zaista nije čudno što BDP usporava, a proračun to još ne osjeća.
Premijerova nesmotreno-nespretno-iskrena izjava, osim svega, još je jedan od dokaza da HDZ i koalicija koja mu omogućava upravljanje zemljom imaju velikih problema s programom. Njega, zapravo, nema. Danas će vladajući reći da imaju Nacionalni program reformi. Nemogućnost provedbe u njemu zapisanih reformi i očito usporavanje rasta upućuju na to da Plenković mora donijeti odluku koja će možda biti i teža od onih vezanih uz Agrokor: mora procijeniti treba li se držati dosadašnjeg modela ili se upustiti u osmišljavanje novoga koji ne bi završio varijantom ‘ubrzavamo reforme da bi rast bio sve sporiji’.
Dodatni razlog za HDZ-ovo promišljanje o modelu do kraja mandata i dalje jest i iznenađujuća pojava da dvije parlamentarne stranke, SDP i Most, netipično za ovdašnje prilike, pokušavaju osmisli političko-ekonomske programe a da nije riječ o nekoliko mjeseci prije izbora. Optimist bi rekao da je na političkoj sceni u Hrvatskoj napokon sazrelo razmišljanje da bi ozbiljna politička stranka trebala imati program koji nije prigodno predizboran. Realist bi ipak primijetio da su rezultati izbora u Italiji, uz ovdašnje jačanje Živog zida, uspješniji dio stranačkih vođa. Pa se primjenjuje logika ‘kad ništa ne pomaže, ajmo napisati nekakav program umjesto da se samo dnevno-politički nadmudrujemo u parlamentu i po medijima’.
