– Kad bih sažela svoje iskustvo nakon mnogo godina, rekla bih da je medijska regulacija dovoljno kompleksna. Međutim, pravi je izazov u načinu na koji se primjenjuje. Medijski krajolik svake zemlje stoga je savršeno zrcalo političke i administrativne kulture jedne zemlje i rasprava o tome ne smije se prepustiti samo političarima.
– Razumijem da je proces izmjena i dopuna Zakona o medijima pomalo težak i nezgrapan i da bi novi zakon trebao riješiti mnoge probleme. To što je Hrvatska članica Vijeća Europe i Europske unije znači da mora djelovati na temelju sustava vrijednosti i najbolje prakse kodificiranih na razini Vijeća Europe, kao što je, naravno, provedba propisa i direktiva.
– Dok je ‘mekana legislativa’ Vijeća Europe, utemeljena na Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, razvila niz kriterija i dobre prakse u pravu pristupa pluralizmu informacija i načelima dobre vladavine, regulativa same Europske unije cilja, općenito, uspostaviti natjecateljski teren kako bi se uravnotežila obveza otvaranja granica informacijama. To se uglavnom odnosi, od vremena prve direktive, ‘Televizije bez granica’, na količinu prostora za oglašavanje, zaštitu maloljetnika, minimalno europsko djelovanje i vrijedeci zakon u slučaju arbitraže. Ta usklađena područja, naravno, utječu na ekonomiju, zbog čega se o njima vrlo ozbiljno raspravlja; upravo je to slučaj u najnovijoj reviziji onoga što se sada zove Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama. Jedan od odlomaka Direktive savršeno sažima duh dogovorenih osnova pluralizma: ‘Važno je da države članice osiguraju sprečavanje bilo kakvih postupanja koja bi se mogla pokazati štetnima za slobodu kretanja televizijskih programa i trgovinu njima ili koja bi mogla promicati stvaranje dominantnih pozicija, što bi ograničilo pluralizam i slobodu televizijskih informacija i informacijskog sektora u cjelini.’
– Bruxelles, odnosno EU, i Strasbourg, tj. Vijeće Europe, stvorili su poseban europski model koji se može karakterizirati sljedećim točkama: Europska unija i njezine članice jamac su pluralizma, mediji nisu prepušteni isključivo tržištu jer su sastavni dio kulturnog i društvenog tkiva naših naroda, ali i zato što su ključni za razvoj naše demokracije; nezavisnost javnih medija mora se temeljiti na zdravim i jasnim načelima koja jamče upravljačku i financijsku autonomiju, okvir ‘živog ekonomskog kruga’ mora biti zajamčen svim natjecateljima i svi natjecatelji dijele svoj udio odgovornosti u održavanju pluralističkog pejzaža uvelike utemeljenoga na dvojnom sustavu. U temeljnim, odnosno ustavnim načelima sporazumi Europske unije znatno su ojačali ‘stup temeljnih prava’ (načela Unije, nap. a.) Euroljana, posebno stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma 2009. Pluralizam je od tada temeljna vrijednost Unije, a kulturna je različitost cilj. Još je važnije što je Povelja o temeljnim pravima Europske unije s svojim člankom 11. koji se odnosi na slobodu izražavanja i informiranja postala integralni dio Sporazuma.
– Izazov normativne snage ekonomije dijeljenja s kojim se danas suočavamo bez presedana je za europske regulatore. Donedavno se trokut sadržaja, telekoma i autorskih prava mogao koherentno regulirati na osnovi pouzdanog nadzora nad teritorijem. S točke gledišta regulatora revolucionarno je što smo izgubili kontrolu nad distribucijom. Donedavno se regulacija vezivala uz teritorij. Dominantne internetske platforme i tražilice postupno nameću vlastiti globalizirani poslovni model i mijenjaju, s njihova gledišta, Europu u regionalno tržište. Facebook i Google ne samo da dominiraju tržištem online oglašavanja nego i razvijaju pregovaračku snagu prema posjednicima prava i komercijalnim partnerima. Danas vidimo koliko je važno bilo da europske institucije obrane regulatorni model na međunarodnom planu, ne prihvaćajući kulturno sljepilo međunarodnih trgovinskih sporazuma i boreći se za UNESCO-ovu Međunarodnu konvenciju o zaštiti i promidžbi raznolikosti (2005.). Regulatorni će se izazovi povećavati, a glavni je procijep koji otvaraju nekontrolirane platforme društvenih mreža, bez dvojbe, fenomen tzv. lažnih vijesti, što je prava katastrofa za bit medijskoga biznisa – njegovu vjerodostojnost.
