Suce Vrhovnog suda ne bi smjeli birati suci nižih sudova

U sastavu Državnoga sudbenog vijeća, koje imenuje suce na svim sudovima, i dva su suca iz općinskih sudova te dva suca iz županijskih. Oni, među ostalima, biraju suce Vrhovnog suda, što znači da sudac niže sudske instancije može na neki način utjecati na Vrhovni sud.

Pismo Ljerke Štefanec (koja je i konačno izgubila na sudu) podsjetila me na nedavni intervju s profesorom prava na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i Pravnim fakultetom u Rijeci dr. sc. Zvonimiro Slakoperom. Prilično ugodan sugovornik; razgovarali smo o raznim temama koje nisu ušle u intervju, a jedna od njih bila je način izbora sudaca na svim razinama sudstva, odnosno tko sve ima pravo odlučivati o imenovanju sudaca.

Neću ulaziti u razloge izbora suca Kovačića koji je, prema mojemu skromnom mišljenju, pogriješio, ali da postoji problem u imenovanjima, upozorio me čijenjeni profesor. Naime, zanimalo me njegovo mišljenje treba li oduzeti pravo Hrvatskom saboru da imenuje svoja dva člana u DSV.

Profesor Slakoper slaže se da utjecaj drugih dviju vlasti (izvršne i zakonodavne) treba svesti na minimum, pa je u tom slučaju i izbor saborskih zastupnika diskutabilan. Ali upozorio me na nešto što je još opasnije za neovisnost sudaca kad je riječ o njihovu imenovanju.

– Ima i drugih velikih nelogičnosti. Primjerice, DSV bira i suce Vrhovnog suda, a prema zakonu, u njegovu su sastavu i dva suca općinskog suda i dva suca županijskog suda. Pa kako sudac općinskog suda može sudjelovati u odlučivanju o sucima Vrhovnog suda? Kako će se poslije toga sudac Vrhovnog suda potpuno nepristrano odnositi prema odlukama tih sudaca i odlukama u čijem su donošenju sudjelovali? I istodobno će ti suci i dalje sudjelovati u DSV-u, dakle i u odlučivanju o stegovnoj odgovornosti – napominje profesor Slakoper.

I, zaista, kad sam bolje razmislio, ta je situacija mnogo opasnija od one u kojoj i saborski zastupnici sudjeluju u imenovanju sudaca. Naime, ako sudac Vrhovnog suda odlučuje kako će presuditi u slučaju sudskog procesa u kojem je jedna strana saborski zastupnik i član DSV-a, onda će takvih postupaka biti mnogo manje nego presuda sudaca općinskih i županijskih sudova koji su članovi DSV-a.

Iako je izbor suca Kovačića zapravo dijelom obrnut od ove situacije (kao suca općinskog suda birali su ga i suci županijskih sudova i Vrhovnog suda), na neki način pokazuje taj problem jer su ga na višu sudsku instanciju izabrali i predstavnici očinskih sudova. Za ovo nije potrebno pravno znanje, nego čista logika, i mislim da bi iz članstva DSV-a trebalo izbaciti suce općinskih i županijskih sudova, barem kad je u pitanju izbor sudaca u za njih više sudove. Možda bi trebalo osnovati nekoliko sekcija DSV-a u kojima bi se definiralo tko može birati suce na pojedine sudskim instancijama. Ako to nije najbolje rješenje, trebalo bi potaknuti raspravu o imenovanju sudaca, sigurno će neki upućeni imati pametnih prijedloga.

Profesor Zvonimir Slakoper misli da bi se trebao uravnotežiti broj sudaca i profesora prava unutar DSV-a (sada je sedam prema dva u korist sudaca). Kaže da profesori prava stvaraju pravnike, dakle i suce, i njihova specijalizacija u područjima nadmašuje znanje sudaca u tim područjima. Suce uspoređuje s liječnicima opće prakse, a profesore s profesorima medicine. Profesori su pozaboravljali dosta od onoga za što nisu specijalizirani, ali znanstveni rad ipak im je razvio sposobnost brzog prisjećanja, razumijevanja, analiziranja i tumačenja i u područjima za koja nisu specijalizirani. Zato ih se, smatra Slakoper, u DSV-u treba više pitati.