-
Diplomirali ste filozofiju i francuski, magistrali na sociologiji, a zatim doktorirali na ekonomiji. Kako se dogodila kombinacija svih tih društvenih znanosti? – Tako me život vodio, kako su se moji poslovi u životu mijenjali, tako je rasla potreba za određenim kompetencijama i onda sam naprosto išla u potragu za tim kompetencijama i usvajala ih. S obzirom na to da sam veći dio karijere radila u sustavu znanosti onda je kombinacija tih kompetencija na kraju interdisciplinarna. Stvar je u tome da sam počela raditi kao asistentica na projektu ‘Turizam u sociokulturnom kontekstu’ 1985. godine, tada je bila još Jugoslavija. Taj sam posao dobila zato što sam osim diplome iz društveno-humanističke znanosti kakva je filozofija, tečno govorila engleski i francuski. Kako sam se udubljivala u taj projekt, imala sam priliku surađivati s međunarodnim timovima. U toj suradnji shvatila sam koliko mi nedostaju znanja u području analitičke sociologije pa sam, nakon položenih diferencijalnih ispita, išla na magisterij sociologije. Do ekonomije sam došla jer sam nakon karijere u državnoj službi, gdje sam radila kao pomoćnica ministra u dvije vlade – imenovana sam kao nestranačka osoba za vrijeme HDZ-ove vlade pa sam premostila promjenu vlade u koaliciju te sam potvrđena i u toj drugoj vladi – shvatila makroekonomsku dimenziju privatizacije i ekonomsku dimenziju tranzicije. Kada sam se vratila u znanost 2001. godine jer sam tražila razrješenje, onda sam se, također nakon položenih diferencijalnih ispita, odlučila za doktorat iz ekonomije.
-
Područje vašeg znanstvenog rada je, među ostalim, ekonomija i sociologija turizma. Jedna od vaših autorskih knjiga je i ‘Hrvatsko društvo i turizam: prilog socioekonomiji lokalnog razvoja’ iz 2011. godine. Što se promijenilo u turizmu u Hrvatskoj od 2011. do danas? – Hrvatski turizam je zapravo koncept koji ne volim. To mi je kao vreća u koju se sve trpa i koja nema stvarnog analitičkog značenja. Ono na što se, kod nas, najčešće odnosi sintagma ‘hrvatski turizam’ zapravo je ‘receptivni turizam u Hrvatskoj’. Taj receptivni turizam u našoj zemlji ima jako mnogo dimenzija i djelatnosti, a kad me pitate što se u tom receptivnom turizmu promijenilo, rekla bih da ga je obilježio uspon u kvaliteti usluge u djelatnostima hotelijerstva i ugoštajstva. No, receptivni turizam je kompleksna ekonomija i ne može se promatrati samo kroz djelatnost.
-
Smatrate da je problem u društvu i civilna zaostalost, što se ne potiče demokratska participacija. Kako opisujete slabu participaciju? – Lokalni šerifi ključan su problem participacije u Hrvatskoj jer tu staje demokracija. Ona postoji na nacionalnim izborima, ljudi idu i izjašnjavaju se, ali demokracija staje u Hrvatskoj na lokalnoj razini. Što god tko počne ili za što se određene skupine ili lokalna javnost zainteresiraju, okupe i organiziraju, lokalni šerifi imaju dovoljno zaostalih samoupravnih mehanizama – za koje su oni majstori – da blokiraju sve što je pozitivno i progresivno. To je ogroman problem. Kad tim šerifovskim barijerama dodate činjenicu da smo u 150 godina modernizacije inkultuirali strah od države, policije i vojske, imate sociokulturni sindrom pasivnosti koji proizvodi nisku participaciju.
LOKALNI ŠERIFI IMAJU DOVOLJNO SAMOUPRAVNIH MEHANIZAMA ZA BLOKIRANJE RAZVOJA
Posebno je zanimljiva vaša teza o silnoj ukopanosti u borbi za bolju prošlost. Možete li navesti primjer koji to opisuje? – Moj tata rođio se 1930. godine, nije bio ni u ustašama ni u partizanima. Ni ja nisam bila ni u ustašama ni u partizanima, a moja djeca još manje. A moj tata, ja i moja djeca već gotovo sto godina slušamo o ustašama i partizanima kao da su oni jedina relevantna društvena tema. Nas maltretiraju ustašama i partizanima i na taj način zatupljaju javnost i ignoriraju činjenicu da su se hrvatski građani u međuvremenu obrazovali, da ne postoji nitko civiliziran u ovoj zemlji tko ne razumije da je na Bleiburgu počinjen zločin i da to treba dolično komemorirati, da ne postoji nitko civiliziran u ovoj zemlji tko ne razumije da je u Jasenovcu počinjen zločin i da to treba dostojno komemorirati te da je Goli otok bio katastrofa. Prema tome, graditi nacionalne razvojne politike danas na tim temama je ne samo katastrofalno necivilizirano, nego zatupljajuće za mlade generacije. To je zaista trajno paralizirajuće za razvoj ovoga društva – jedna tvrdokorna borba za bolju prošlost, za koju su vitalno zainteresirane političke skupine koje ne znaju ništa relevantno reći o sadašnjosti. Te nam skupine trajno orijentiraju nacionalni diskurs prema temama prošlosti i neproduktivno polariziraju hrvatsko društvo. Naciju treba orijentirati prema sinergiji, meritokraciji i govoru za budućnost.
Kakva je pozicija Hrvatske u regiji? Je li zrela predvoditi ostatak regije (bivše države) u Europsku uniju i kako bi na Hrvatsku ekonomski utjecalo takvo širenje Unije? – Ta priča o predvođenju u Europskoj uniji normativni je pritisak iz Unije jer je to geopolitički plan koji ona ima za nas s obzirom na to da smo zadnji ušli, a iza naše granice nalaze se države koje aspiriraju na članstvo. Međutim, niti nam EU može smisliti nacionalni program razvoja niti je za to zadužen. Zato ta predvodnička mantra ne može biti zamjena za autentični nacionalni razvojni program. Ako mene pitate, Hrvatska se ne mora brinuti o tome koga će predvoditi ili neće, nego se mora brinuti o tome da ostvari rast blagostanja, vladavine prava i rast demokracije za sve građane koji žive na njezinu teritoriju, da zaštiti konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini te da zaštiti svoje manjine u državama bivše Jugoslavije i šire. Naš glavni nacionalni interes nije ikoga voditi ili predvoditi, nego je naš nacionalni interes ući u šengensku zonu i razviti ekonomiju, demokraciju i vladavini prava na teritoriju naše zemlje na korist svih građana.
