Home / Poslovna scena / 10. Matej Baričević-Dorđević (30)

10. Matej Baričević-Dorđević (30)

Direktor tvrtke Termoplast u poduzetništvu je od osamnaeste godine. Od djeda je preuzeo vođenje Termoplasta i unaprijedio poslovanje te male tvornice za proizvodnju industrijske plastike s pogonom u Svetoj Nedelji.

Moraju shvatiti viziju i smjer u kojemu tvrtka ide, a nužno je da direktor prenese svoju energiju i entuzijazam na ostale u timu. Naravno da će biti dana kad vam ništa ne ide od ruke ili kad izbiju nesuglasice, ali i to je dio posla. Uspjeh je rezultat niza neuspjeha koje trebate prihvatiti i iz kojih morate učiti. Imati ideju samo je kamenčić u mozaiku uspjeha. Ideja bez upornosti, danonoćnog rada i odricanja ne vrijedi ništa – promišlja Mrvoš.

Uspješnu tvrtku Galo Industries koja u Zadru razvija softverska rješenja za velike igrače u automobilskoj industriji vodi Deni Mišlov. Trenutačno mu je najveći problem što teško pronalazi potrebne mu nove zaposlenike, a poslovna je filozofija da treba dinamično ići ukorak s vremenom i svijetom u kojemu živimo jer se tehnologije, procesi i tržišta mijenjaju nevjerojatnom brzinom. – Oduvijek sam osjećao želju za izazovom, promjenama, samostalnošću, napretkom… Uvijek sam želio sâm birati ljude s kojima bih radio, područje na kojemu bih radio i stvari kojima bih se bavio. Nekakvo konvencionalno zapošljenje na dulje razdoblje nije dolazilo u obzir. Ideja o tome da sâm stvaram svoj put i svoju budućnost uvijek mi je bila misao vodila tijekom odrastanja, obrazovanja, i danas je to u mojoj profesionalnoj karijeri – rekao nam je o motivaciji da zaplovi nemirnim poduzetničkim vodama taj mladi magistar elektrotehnike.

Od osamnaeste je godine u poduzetništvu danas tridesetogodišnji Matej Baričević-Dordević koji je u jeku globalne krize od djeda preuzeo vođenje tvrtke Termoplast, male tvornice za proizvodnju industrijske plastike s pogonom u Svetoj Nedelji. – Bilo je jako teško na početku. Kamo god sam došao na poslovni sastanak, ljudi su me doživljavali kao dijete. Sve je bilo dobro dok smo komunicirali e-poštom i razgovarali telefonski, ali kad bih došao pred njih, imali su strah od poslovanja s mladim ljudima. Nisu me doživljavali ozbiljno, ali kad bih u razgovoru, pristupu i načinu pokazao profesionalnost i unosio žar u to, vidjeli su moju ozbiljnost i rekli da će mi u manjem segmentu pružiti priliku kako bih mogao opravdati povjerenje. Bilo je i sastanaka na kojima jednostavno, kad bi vidjeli da sam mlad, nisu sa mnom htjeli imati posla. Na neki način bio sam stigmatiziran – rekao nam je mladi poduzetnik o generacijskom jazu.

Stariji poslovni partneri s oprezom su gledali i dvadesetogodišnjega Zagrepčanina Marka Šunjića koji već dvije godine pliva poduzetničkim vodama. Taj je diplomirani ekonomist odlučio nastaviti obiteljsku kovačku tradiciju i stečeno znanje upregnuti za razvoj Kovala, obrta za proizvodnju peka, ražnjeva i drugog pribora za pripremu roštilja – Mogao sam potražiti posao u nekoj banci, ali htio sam odmah krenuti u biznis. Vlastitim radom može se uspjjeti, ali nije lako. Svaki dan radim najmanje deset sati. Mogao sam imati sigurnu plaću, ali ne zanima me to. Ako ste mlad čovjek i želite nešto napraviti, trebate se potruditi, morate vjerovati u ono što radite i ne odustajati. Na kraju krajeva, kad ću ako ne sada – milenijski rezonira Šunjić.

U ono što radi, vjeruje i Matea Kondža koja je nakon završenog Tekstilno-tehnološkog fakulteta i kraće konobarske karijere počela razvijati vlastiti modni brend Mano Cornuta i u Zagrebu otvorila prodavaonicu odjeće namijenjene ponajprije pripadnicima alternativnih supkultura. – Za uspjeh prije svega treba biti jako uporan. Treba vjerovati u sebe i svoju ideju čak i u teškim trenucima. Treba biti komunikativan i aktivan i ne ustručavati se pitati bilo koga za savjet i pomoć. I, najvažnije od svega, treba biti spreman na rad, rad i rad. Lijenost u bilo kojem obliku ne dolazi u obzir u poduzetništvu. Problemi s kojima se suočavam većinom se vrte oko organizacije vremena i posla. Sve radim sama pa mi se dogodi da imam toliko različitih vrsta posla koji moram obaviti da mi se sve nekako pomiješa i imam dojam da ništa ne odradim onako što posto kako bih htjela – iskreno će mlada poduzetnica o najvećim izazovima na svome poduzetničkom putu.

S idejom povratka korištena i zemlji svoj hobi izrade prirodne kozmetike u posao je pretvorila dvadesetogodišnjica Jelena Bikić i u selu Kljacima u okolici Drniša stvorila brend Silvan, inspiriran kulturnim naslijeđem Dalmata, nazvan po njihovu božanstvu divlje prirode, šume i pašnjaka. – Tužno je vidjeti koliko ljudi odlazi a da se ovdje i dalje ništa ne mijenja. Možda je na nama da počnemo mijenjati stvari. Poduzetnički put nije nimalo lagan, zato bih ga preporučila samo ljudima koji su dovoljno snažni da ustraju i vole ono što rade. Ipak, rekla bih da se isplati jer je veliko zadovoljstvo stvoriti nešto svojim radom i samostalno odlučivati o svojoj budućnosti, s nadom da gradimo bolju budućnost za sve nas – poručila je mlada poduzetnica pripadnicima svoje generacije koji o Hrvatskoj razmišljaju kao o zemlji u kojoj je nemoguće uspjeti.

Bez previše razmišljanja o mogućim problemima na putu do uspjeha u poduzetništvo je krenuo Nikola Zec, maturant zagrebačke Privatne ekonomsko-informatičke škole Futura, mladi čovjek koji se odbija ugušiti u valu pesimizma. Osmislio je i u djelo proveo internetsku trgovinu i brend WorldFood Box, kutiju s grickalicama iz svih dijelova svijeta. – Zbog sigurnosti koju ljudi vole Hrvatska ima mnogo neiskorištenog potencijala. Zašto birati siguran put? Najveći problem društva jest što većina ljudi nije spremna riskirati. Nikad nećemo uspjjeti ako ne pokušamo i ne riskiramo. Mnogo puta nećemo uspjjeti, no iz svakog neuspjeha pokupit ćemo znanje i poznanstva koja će nam pomoći na sljedećim projektima. Zašto je ponedjeljak većini ljudi najgori dan cijelog tjedna? Zbog toga što ne vole ono što rade. Ja obožavam ponedjeljke jer mi donose nove izazove, poslovne uspjehe i stvari koje me vesele. Nije mi problem ustati prije škole i napraviti objave na Facebooku i Instagramu za taj dan, nije mi problem ni nakon osam sati škole otići spakirati pakete. To je tako zato što to volim raditi. Jednostavno, ne podnosim dosadu, i to me tjera u stvaranje novih projekata i ideja – zaključuje zagrebački maturant ovu priču o samouvjerjenim generacijama kojima je ideja da je sve što požele ostvarivo najnormalnija stvar na svijetu. Možemo li od njih nešto naučiti? Iz njihovih priča o hrabrosti i nazoviludosti isplati se izvući pouke.