-
Što je biomodeliranje? – Biomodeliranje je područje koje se koristi novim tehnologijama, poput aditivnih, u narodu popularno zvanih 3D print, ali i najmodernijim sustavima dijagnostike u medicini kao što su magnetska rezonanca, CT i druge metode kako bi se isplaniralo, projektiralo i na kraju napravilo vizuale, osnovne pripreme za implantat, i nakon toga ga izradilo. U posljednje vrijeme fokus je na pripremi operacije jer izrađujemo i modele na kojima kirurzi vježbaju, nakon čega mogu izvršno operirati.
-
Gdje su printani modeli za operacije? – Većina naših modela printana je u kampusu Sveučilišta u Rijeci u sklopu projekta ‘Risk’ kojim je nabavljena skupocjena oprema za 3D ispis. Zahvaljujući toj opremi neke smo stvari napravili među prvima u svijetu, poput ispisa dizajna anatomskega modela za operaciju aneurizme koju je izveo i osmislio prof. dr. sc. Dinko Štimac na Klinici za neurokirurgiju u Rijeci, a na kojoj je bio i prof. dr. Laligam N. Sekhar, predsjednik Svjetske udruge neurokirurga. Dobili smo pohvalu da smo s kolegama iz KBC-a Rijeka i s riječkoga Medicinskog fakulteta, zahvaljujući opremi kojom smo se koristili, među prvima u svijetu uspjeli u tako finoj rezoluciji postići toliko dobre rezultate za tu vrstu operacije. Pacijentica je bila primljena u bolnicu u ponedjeljak, radili smo danoćno i u petak isporučili model. Presudna je bila dobra koordinacija s KBC-om, prof. Damirom Miletićem i dr. Antonijom Ružić Baršić te kolegama s Građevinskog fakulteta, posebno s Dujom Kalajžićem.
-
Kad smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste da proizvodite rezervne dijelove ljudskog tijela. – Već smo na tehnološkom koraku da možemo napraviti neke stvari, primjerice rekonstruirati tvrda tkiva. Ja to već četiri-pet godina popularno zovem ‘izrada rezervnih dijelova za ljude’. To je blagodat ovoga vremena jer generacije prije mene, moja majka i baka, nisu mogle ni zamisliti da će u jednom trenutku biti moguće printati rezervne dijelove za ljude. A već smo sad na korak do tiskanja organa. To čovjeka veseli kad sanjate jedan put i kad se taj put može ostvariti tijekom života.
-
Koliko ste rezervnih dijelova za pacijente dosad napravili? – U ovih deset godina sudjelovali smo u tri desetak slučajeva, u što uključujem i vizualizaciju i pripremu za operacije te epiteze kao što su uška, dio nosa i obraza.
-
Kad prođe eksperimentalna faza, što medicina može dobiti 3D ispisom implantata? – Tijekom ovih deset godina uvidio sam da se nešto može napraviti jeftinije, no u ovom trenutku važno da se neke stvari mogu napraviti isključivo s pomoću 3D pisača kako bi pacijent imao kvalitetu života za klasu bolju od dosadašnje. Oblikujemo model upravo prema pacijentovim potrebama, to je personalizirana medicina 21. stoljeća.
-
Koliko 3D ispis implantata može pojediniti zdravstvene usluge? – Teško pitanje. Budući da je riječ o specifičnoj industriji i da se rezervni dijelovi izrađuju za svakog pacijenta posebno, nema serijske izrade. Bojim se da neće biti mnogo jeftinije, ali bit će poboljšana kvaliteta života. To se područje još istražuje i razvija, zato nemamo egzakte brojke za koje se možemo uloviti i reći: ‘To je jeftinije od 15 do 20 posto.’ Možemo reći da u nekim slučajevima možemo više pridonijeti. U slučaju koji su vodili prof. Robert Cerović i prof. Zoran Kovač za pacijenta smo izradili polovicu gornje čeljusti. Podatke su analizirali prof. Damir Miletić i dr. Pavlović. Kolege iz Njemačke pohvalili su naše rezultate. Dokazali smo da možemo surađivati sa svjetskim autoritetima na tom području. Bila je riječ o poznatim tvrtkama KLS Martin i Hilus. To su ljudske sudbine. Kad nekomu nedostaje tako velik dio koji možete potencijalno nadomjestiti 3D ispisanim modelom, ne može se procijeniti kolika je ekonomsko isplativost.
-
Kakva je vaša suradnja s gospodarstvom? – Vrlo dobro surađujemo s malim i srednjim tvrtkama, kojima smo se i najčešće obraćali za sponzorstvo. Tijekom izrade doktora moj je sponzor bila Poliklinika Rident u Rijeci, tvrtka Noven nabavila je 3D pisače. To su samo neke stvari u kojima smo uspjeli iskorištiti suradnju između sveučilišta i privatnog sektora. Na Medicinskom fakultetu prvi smo put uspjeli komercijalizirati jedno pomagalo, bio sam jedan od suradnika kod prof. Darka Manestra na tome, i prodali smo ga privatnoj tvrtki koja se bavi izradom kalupa. To je ostvareno zahvaljujući potpori Ureda za transfer tehnologije i Znanstveno-tehnoškog parka Step Ri. Čini mi se da je u Hrvatskoj došlo vrijeme da se sveučilišta sve više otvaraju prema gospodarstvu. Neka znanja vraćaju se na sveučilište preko naših studenata koji obavljaju praksu u tvrtkama i vrate se motivirani novim spoznajama te otvaraju startupove. Mogu s ponosom reći da sam jedan od mentorja prvoga studentskog startupa na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Riječ je o projektu ‘Braille Riddles’, taktilnim slagalicama za slijepu i slabovidnu djecu, na kojem su radili riječki i zagrebački studenti. Osnovali su ga naši studenti Toma Babić i Martina Sedlić. Bili smo prvi tim koji je pobijedio na nacionalnoj razini u toj kategoriji i otišao u Bruxelles na ‘Startup Europe Awards’. Nakon toga, prošle godine sa studentima Sveučilišta u Puli napravili 3D printani mikroskop koji je pobijedio kao startup-projekt, a u timu je bio i slijepi student Dalen Bernaca koji je izradio softver za taj mikroskop. Pazite koja je to motivacija: na jednome mjestu spojili smo studente predškolskog odgoja, strojarstva, ekonomije, informacijsko-komunikacijskih tehnologija. To je dobro i u tom bi smjeru trebalo ići. Čini mi se da ima mnogo dobrih pomaka u hrvatskoj znanosti. Trebamo stvarati kadar koji će služiti industriji, malim i srednjim poduzetnicima, ali ne samo kao zaposlenici nego i kao istraživači, vlasnici startupova. Dobro surađujemo i s Centrom za aditivne tehnologije na FSB-u.
Printam rezervne dijelove za ljude, a uskoro ćemo printati i organe
Imate li startup? – Imao sam ih nekoliko, uspjeli su; jedan su preuzeli strani partneri. Nakon toga sam se posvetio radu sa studentima koje motiviram da razvijaju svoje startupove.
Razmišljate li o poduzetništvu i biste li jednog dana bili vlasnik prave tvrtke? – Čini mi se da svatko u nekom dijelu života osjeti koja je njegova uloga. Ja sam svoj životni kredo posvetio pomaganju drugima i zauzvrat sam dobio to da sam dosta radio na sebi. Ne može čovjek biti ni uspješan poduzetnik ni uspješan profesor, docent, asistent, student ako nije zadovoljan sobom. Daju li dionici koji su u tom sustavu pozitivnu povratnu informaciju da ljudi uspiju, to moramo pretpostaviti. Najradije bih bio i poduzetnik i predsjednik uprave i radio na sveučilištu. Na kraju, mlađi sam od četrdeset godina i, ako želim postići bolje rezultate, moram raditi na sebi i djelovati u onome što je korisno za cijelo društvo.
Gdje vidite perspektivu Centra koji vodite – u sklopu Medicinskog fakulteta u Rijeci ili izvan granica Hrvatske? Što je vaš cilj? – U sklopu Centra, koji je bio u osnivanju dvije godine, a sada je i formalno pokrenut, već se izrađuju i diplomski radovi utemeljeni na rezultatima koje smo ostvarili. Osim toga, pripremamo potpisivanje ugovora s velikim svjetskim tvrtkama koje posluju i kod nas; tako bismo rad u biomedicinskom području podignuli na još višu razinu. Budući da očekujemo da ćemo ugovor potpisati za mjesec-dva, ne mogu izlaziti s imenima. U tim razgovorima ljudi se prema nama nisu postavili kako se postavljaju kad je riječ o B2B-ju, s njima gradimo partnerski odnos. Naime, kad radite na sveučilištu, niste glavni konkurent nekoj tvrtki. Mi odgajamo njihove buduće zaposlenike, to je druga situacija. U biotehnološkom području na razini Hrvatske imamo mnogo perspektivnih studenata i studentica. Čini mi se da ćemo uskoro sve više gledati uspješne priče u kojima će studenti pokretati svoje poslove kad završe studij. Uloga je Centra, među ostalim, pomoći takvim timovima i staviti im na raspolaganje svu svoju opremu i znanje. Dobar primjer suradnje koja je urodila izvrsnim rezultatima svakako je i Klinika za ortopediju Lovran. U sklopu Centra provode se također istraživanja za potrebe disertacija. Dogovorena je i suradnja s Thalassotherapijom Opatija radi upotrebe novih 3D tehnologija za funkcijsko-slikovne dijagnostičke metode u kardiologiji.
U trenutačno sveopćemu hrvatskom pesimizmu ovo su vrlo lijepe i ohrabrujuće vijesti… – Kada djetetu koje ne vidi ispišete 3D slikovnicu pa vidite njegovu reakciju – to je motivacija. Nakon rada na implantatima shvatio sam da treba krenuti od vrtića, od motivacije. Problemi se izbjegavaju motiviranjem i angažmanom u najranijoj životnoj fazi. Naši stručnjaci odlaze van, nedostaje nam liječnika, ali to nije problem koji se može riješiti u petnaest minuta, to je problem koji se trebao rješavati prije dvadeset godina.
Zar niste imali ponude ili potrebu otići na neko veliko svjetsko sveučilište na kojemu biste bili mnogo bolje plaćeni i imali bolje uvjete za istraživanje i napredak? – Pružila mi se mogućnost da odem na dvije godine postdoktorata u institut u Švedsku proširiti svoje znanje i stići međunarodno iskustvo na najvišoj razini. U tom trenutku osjetio sam sve ‘čari’ kolega i sustava koji mi to nisu htjeli dopustiti. Onda sam se počeo pitati: ‘Je li moje mjesto u Hrvatskoj ili vani?’ Zaključio sam da je moje mjesto u Hrvatskoj i da mi je obveza pomoći drugima i društvu koje je uložilo u moje školovanje te raditi na sebi.
