Nećete vjerovati, novinarima se sve više vjeruje

Kad bi prije dijeljenja tuđih objava svaki urednik svojih personaliziranih novina barem promislio o vrijednosti i vjerodostojnosti sadržaja koji se sprema objaviti prijateljima i znancima, ako već nije i posegnuo za dodatnim izvorima, mnoge lažne i paušalno istinite ‘vijesti’ ostale bi nataložene na dnu medijske kace i dane na izbor poštovateljima i ljubiteljima opskurnih portala, likova i teorija. Ovakvo, omakne li se da među društvenomrežnom ekipom imate i onih kojima provjeravanje javno izrečenog, napisanog ili snimljenog u internetskim bespućima nije visoko na listi životnih prioriteta, sva je prilika da i vašim vijestima učestalo defiliraju laži prema Goebelsovu poučku. Zatrašujuće zvuči informacija da je od svih vijesti koje kolaju internetom njih 72 posto lažno, no izvoru Accredited Timesu, za koji prilikom ima pisati gotovo svatko kome to padne na pamet i u stanju je sročiti kakvu-takvu rečenicu na engleskom jeziku, možemo i ne moramo nužno vjerovati.

U eri dominantnog informiranja na društvenomrežnim zidovima ne iznenađuju podaci proizašli iz istraživanja znanstvenika sa sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu koji pokazuju da odraslih osoba koje žive u uvjerenju da zle državne administracije raspršuju kemikalije u atmosferu kako bi mijenjale vremenske uvjete ili onih da ljudi nisu bili na Mjesecu ima gotovo cijela petina. Ima, međutim, dovoljno još i onih drugih koji će posumnjati u relevantnost pojedinih objava i dijeljenja svojih prijatelja i znanci, blokirati njihove ushite i zgražanja nad društvenim fenomenima upitne vjerodostojnosti, koji neće povjerovati baš svakom statusu nekog dovoljno poznatog široj javnosti da bi njegovo širenje glasa o pojedinom događaju, stanju ili pojavi samo zato što nije potpuni anonimus imalo težinu.

Pokazuju to rezultati Trust Brometra, godišnjeg istraživanja o povjerenju što ga od početka milenija provodi globalno raširena američka komunikacijska korporacija Edelman, kojim je na uzorku od 33.000 natprosječno informiranih u 28 zemalja utvrđeno da ljudi sve manje vjeruju pročitanom na društvenim mrežama, a da povjerenje u tradicionalne medije pomalo ipak raste. Ispitani konzumenti medijskih sadržaja više nego prijašnjih godina vjeruju novinarima, ali i autoritetima poput analitičara ili stručnjaka u određenom području, a mnogo manje nego prije ljudima poput vas, znancima s društvenih mreža, no da najveći kredibilitet medijskom sadržaju koji stvara i dijeli ‘obični mali čovjek’ i dalje daje viših 54 posto ispitanika. Premda su društvene mreže označene kao glavni krivac za širenje lažnih vijesti dok povjerenje u tradicionalne medije koji nisu prigrili dezinformacije pomalo raste, ono je i dalje poljuljano, toliko da su se povratak izgubljenog povjerenja i izgradnja lojalne publike na načelima visokokvalitetnog novinarstva lani dominantno zagovarali u ozbiljnim medijskim promišljanjima.

Koliko je riječ o ozbiljnom problemu dovoljno možda govore opetovane javne propovijedi pape Franke koji s pozicije moralnog autoriteta osuđuje pojavu širenja lažnih vijesti kao jedne od glavnih prijetnji društvu i poziva na promicanje istinoljubivog novinarstva suprotnog lažima i obmanama. Na pitanja što i kako promijeniti kako bi se smanjio utjecaj lažnih vijesti i iskrivljenih informacija, prorijedile dezinformacije i vratilo povjerenje u medije, nema jednostavnog i jednoznačnog odgovora. Tezu o izmišljenim informacijama kao vrhuncu degeneracije medijskog prostora i svojevrsne šok-terapije koja bi mogla otrijezniti i medije i publiku te zaustaviti tako banalizaciju i vratiti etiku u novinarstvo plasirao je Charlie Bekett, profesor novinarstva na London School of Economics. Ustvrdio je da su tradicionalni mediji u manjakalnoj utrci za klikovima ubili svoje najjače komparativne prednosti – sadržaj i vjerodostojnost, te da će ekspanzija lažnih vijesti možda potaknuti ljude da se vrate tradicionalnim izvorima vijesti – ako oni prestanu biti destruktivni i manipulativni te počnu nuditi kvalitetne, provjerene i vjerodostojne informacije.

Na tom su tragu promišljanja mnogih stručnjaka koji tvrde da povratak povjerenja i vjerodostojnost mediji mogu postići samo kvalitetom, transparentnošću i profesionalnom solidarnošću. Horst Opaschowski, njemački analitičar budućih kretanja, predlaže pak radikalni bojkot društvenih mreža kako ljudi ne bi izgubili slobodu korištenja svog vremena. Poslušat će ga, međutim, vjerojatno samo rijetki koji su spoznali da im bombardiranje sadržajima na društvenim mrežama šteti kvaliteti života, a nema ni naznaka da tradicionalni mediji planiraju odustati od uporabe društvenih mreža za plasiranje sadržaja, kao ni od prenošenja tuđih objava s društvenih mreža koje se tretiraju kao vijesti.

Najrelevantnije i najveće komparativno istraživanje o upotrebi vijesti u digitalnom medijskom okružju jest ono Reuters instituta za istraživanje novinarstva Sveučilišta u Oxfordu. Provedeno je 2017. na 70 tisuća ispitanika u 36 zemalja svijeta, među kojima je lani prvi put bila i Hrvatska. Pokazalo je, uz ostalo, da u Hrvatskoj do vijesti najviše dolazimo na internetu – putem društvenih mreža, internetskih tražilica i online agregatora vijesti. Ako se zbroji uporaba društvenih medija, internetskih izdanja tradicionalnih medija i medija rođenih na internetu, online okružje kod nas je dominantan izvor vijesti, dok su društvene mreže pojedinačno na drugome mjestu iza još najzastupljenije televizije. U sve te i druge medije zajedno povjerenje je u Hrvatskoj nisko, dok istraživači iz Centra za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu naglašavaju da se, za razliku od mnogih europskih zemalja, o lažnim vijestima u nas tek nedavno počelo govoriti u lokalnom kontekstu.

Istraživanje je pokazalo i da je Hrvatska u samom vrhu zemalja u kojima čak pola ispitanika aktivno izbjegava vijesti, kao i to da je s 43 posto udjela građana koji dijele vijesti negdje u sredini. Istraživanje upućuje i na povećanje dijeljenja vijesti s jednom osobom ili manjom privatnom grupom s pomoću aplikacija kao što su WhatsApp, Viber ili Facebook Messenger te da nešto malo više od pola ispitanih u Hrvatskoj više voli komentirati vijesti licem u lice nego online.

Kako društvene mreže mijenjaju pristup vijestima, bilo je jedno od važnih pitanja na koje je ovo istraživanje tražilo odgovor. Polazna pretpostavka bila je da će osobe i organizacije koje pratimo na internetu češće biti one koje odgovaraju našem svjetonazoru te da se korisnici društvenih mreža sve više zatvaraju u vlastite personalizirane balone i da se manje susreću s raznolikim vijestima. Istraživanje je, međutim, pokazalo da se korisnici društvenih mreža prosječno susreću s više medija od onih koji i dalje odbijaju koristiti se nekom od društvenomrežnih platformi, kao i da su korisnici društvenih mreža tek manje skloni isključiti svoje neistomišljenike. Pokazalo se i da se više od trećine korisnika društvenih mreža susreće s vijestima koje inače ne bi pratili, a više od pola njih s vijestima koje ih prvotno ne zanimaju. Pokazuje to da se unatoč danoj mogućnosti da sami biramo sadržaje koji nam odgovaraju do naših personaliziranih novina provuku vijesti iz drugih izvora koji mogu, ali i nužno ne moraju biti relevantni niti robovati činjenicama. Jer, kao što rekosmo na početku, ne promišljaju baš svi urednici personaliziranih novina o vrijednosti i vjerodostojnosti sadržaja što ga objavljaju prijateljima i znancima te rijetko koji od njih posegne za dodatnim izvorima učini li mu se da vijest koju je upravo pročitao nije istinita.