I tata bi sine! Prošle godine svima su, neovisno o industriji, poslu kojim se bave, poziciji koju obnašaju bila puna usta ‘digitalne transformacije’, a ne mogu jasno konkretizirati što je to ona. I sada se svi kuni u nju pripisujući joj nadnaravne moći koje organizacije vode do izvora vitalnosti i prosperiteta. I tata bi sine!
Nažalost, stvarnost je malo drugačija i nema tog čarobnog štapića kojim se jednim potezom ‘mijenja’ staro za novo, sporo za brzo, nesposobno za učinkovito, analogno za digitalno… Upravo zato što je to teško, složeno i iziskuje dugoročni angažman, čak devet od deset digitalnih transformacija ne uspije. S takvim postotkom imate više šanse dobiti na ruletu nego uspješno provesti digitalnu transformaciju.
Ali što je digitalna transformacija (DT) i zašto je uopće s takvim postotkom (ne)uspješnosti pokušavati provesti? Nema univerzalne definicije koja za svaku organizaciju opisuje što DT jest. Zajedničko je da ona podrazumijeva uvođenje i primjenu modernih tehnologija u svim segmentima poslovanja, što iz temelja mijenja način na koji organizacije posluju, a pritom i ponovno uče kako pružiti vrijednost korisnicima, ali i zaposlenicima. Pojednostavljeno rečeno, riječ je o evoluciji i stvaranju inteligentnije i inovativnije organizacije: uključivanjem korisnika (interakcija, personalizacija, korisne aplikacije), osnaživanjem zaposlenika (suradnja, integracija, umrežavanje), optimizacijom operativnog poslovanja (bolji end-2-end procesi, brže donošenje odluka, veća učinkovitost, kvalitetnija infrastruktura) i transformacijom proizvoda i usluga (boljim uvidom u potrebe i preferencije korisnika dolazi se do većeg razumijevanja što im treba i kako im to osigurati).
Digitalna transformacija je ledenjak, gdje se nekih 90 posto posla, što je preduvjet da se stvari postave na stabilne noge, ne vidi nužno izvana i zato je strah i trepet tromih titanic organizacija. Riječ je o iznimno složenom i kontinuiranom procesu, nikako jednokratnom projektu i putovanju na koje ide cijela organizacija, a ne samo odjel IT-a, što je najčešća i vrlo opasna pogreška koju mnogi čine. Što više, DT nikad i nikako ne smije biti sveden samo na informatički aspekt poslovanja, pogotovo jer obuhvaća: razvoj, rast, klijente, zaposlenike, proizvode, usluge, korporativnu kulturu… i zato nije opcija nego nužnost. Istraživanja koja to potvrđuju ne nedostaje. Prema MIT Sloan Management Reviewu 78% sudionika izjasnilo se da je DT ključan za njihovo poslovanje, a 93% zaposlenika drži da je ispravan put kojim organizacija mora kročiti. Analiza Vanson Bourne je pak pokazala da je 80% organizacija u strahu da će ako se ne transformiraju zaostati, a 54% ih misli da će propasti. Gartnerov ‘CEO Survey’ navodi da je 56% ispitanih predsjednika uprave potvrdilo da je digitalni iskorak zaslužan za rast dobiti, što je potvrdio i PwC-ov ‘Digital IQ 2017’, prema kojem je zahvaljujući digitalnoj transformaciji 82% kompanija koje su ostvarile najbolji financijski rezultat istaknulo da bolje razumiju ulogu zaposlenika i klijenata, a 80% smatra DT ključnim djelom inovativnog procesa i budućeg poslovanja. Nažalost, isto istraživanje utvrdilo je i da je samo 55% organizacija koje su započele DT provele ga do kraja.
Razlog je jednostavan – izgleda lako, ali nije. Riječi su riječi, ali djela su djela, a mnogi se ne hvataju ukoštac s ključnim stvarima koje su driveri digitalne transformacije: jasna strategija (strateško poslovno, a ne IT pitanje), vodstvo s vrha (uprava, a pogotovo predsjednik uprave je njezin nositelj, advokat i glasnogovornik), interakcija (suradnja, suradnja, suradnja svih odjela), korporativna kultura (svi zaposlenici moraju sudjelovati, misliti i ponašati se digitalno) i klijentocentričnost (trebaju osnažiti krajnjega korisnika i dati mu dodatnu vrijednost).
