Pad proizvodnje brašna

Jedini je način funkcioniranja krušnog lanca okupnjava mlinarske industrije te suradnja s proizvođačima pšenice i pekarima. No, mali su izgledi za to, pa će uvoz i dalje rasti. Zato ni stranci nisu zainteresirani za preuzimanje domaćih igrača.

Nastavi li se uvoz polugotovih i gotovih pekarskih proizvoda, najviše iz zemalja EU, mlinarska industrija u Hrvatskoj bit će u sve težoj situaciji. U zadnjih je pet godina uvoz udvostručen, ali je još više, čak deset puta, porastao uvoz kvalitetnog brašna, koji je doduše zadnje dvije godine usporen, a izvoz ni izbliza nije toliko rastao. Gledajući sveukupno, prvi bi korak trebao biti okupnjava mlinarske industrije, ali i još više – suradnja s domaćom pekarskom industrijom kao i s proizvođačima pšenice. Ispadne li samo jedna karika, lanac puca, a ovdje su u pitanju sve karike lanca.

Situaciju dodatno pogoršava to što su najveći mlinar – Granolio, Žito, Čakovečki mlinovi, karlovački Žitoprodukt i sisački Mlin i pekare jako izloženi Agrokoru i dijelit će sudbinu ostalih Agrokorovih dobavljača. Jedini veći mlinar Slavonija Županja u vlasništvu tvrtke Viro nema toliku izloženost. Ali afera Agrokor nije stara ni godinu dana pa nije ni uzrok sve lošije pozicije mlinara, koji već nekoliko godina, pogotovo od ulaska Hrvatske u EU, mirno gledaju kako im stranci sve više zauzimaju pozicije na tržištu. Jedino bi se moglo reći da im je sada otežana situacija za restrukturiranje te i dalje samo promatraju aktivnosti konkurencije, samo ovaj put čini se s nemirom u očima.

Da situacija nije baš najbolja možda pokazuje i to da osim osječkog Žita ni od jedne druge velike mlinarske tvrtke nismo dobili odgovore ni nakon opetovanih upita i telefonskih poziva. U Hrvatskoj je ukupno 55 mlinova, za meljavu pšenice (za 250 radnih dana) njihov je kapacitet 1,3 milijuna tona, ali kako kaže jedan naš sugovornik iz mlinarske industrije, to je bilo previše za 400 tisuća tona brašna kolike su bile potrebe u Hrvatskoj prije članstva u EU, a pogotovo danas kada su one nešto više od 300 tisuća tona.

Situaciju pogoršava uvoz brašna, koji je porastao za deset puta otkako je Hrvatska članica EU, a najveći su izvoznici tvrtke iz Austrije i Mađarske, koje domaćoj mlinarskoj industriji konkuruju i cijenom, a čini se i kvalitetom brašna, iako nitko ne tvrdi da je domaći brašno nekvalitetno. Doduše, tu postoje prijepori u vezi s kvalitetom mađarskog brašna jer ga sugovornik iz mlinarske industrije hvali, a u osječkom Žitu ne bi stavili ruku u vatru baš za svako mađarsko brašno. Ali priznaju da i među njima ima kvalitete, kao i iz drugih zemalja.

Primjetno je da velike pekarske i konditorske industrije iz Hrvatske traže ponude za brašno i od inozemnih proizvođača. Riječ je o namjenskim brašnima koja su dobre kvalitete. Sad stranci takve vrste brašna nude po nižim cijenama nego ranije te su u pojedinim slučajevima povoljniji u odnosu na hrvatske mlinove. Riječ je o proizvođačima iz Austrije, Njemačke, Mađarske, Francuske… – kažu u Žitu, čiji mlin u Đakovu na godinu samelje 60 tisuća tona pšeničnog brašna, a proizvodnja kukuruznog mlina je 20 tisuća tona.

Osim toga, informacije govore i trgovački lanci zadnjih godina snažnije pritišću mlinare da proizvode kvalitetnije brašno, usprkos tome što ono zadovoljava standarde kvalitete, a i pekari nisu baš najzadovoljni. – Suradnja s domaćim mlinovima je u redu, ali trebali bi poraditi na cijenama i kvaliteti brašna. Prema podacima iz našeg laboratorija, strano je brašno bolje u odnosu na naše. Nabavljamo ga na slovenskom i austrijskom tržištu, ali većinom ipak na domaćem – kažu u pekarskoj tvrtki PIK Rijeka. Zapravo je Austrija već 2016. postala najveći izvoznik u Hrvatsku (11 tisuća tona), dok su Mađari u Hrvatskoj prodali 8500 tona.

S druge strane vidljiv je i pad proizvodnje brašna, pogotovo nakon hrvatskog članstva u EU. Od 2012. do lani proizvedeno je 50 tisuća tona brašna manje, ukupno 280 tisuća tona! Koliko je otvaranje tržišta promijenilo situaciju na terenu pokazuje podatak da je od 2012. do lani uvoz uđeseterostručen, dosegnuvši 34 tisuće tona, možda nešto i više, s obzirom da za 2017. zasad postoje samo procvene. To je već 12 posto hrvatske proizvodnje (280 tisuća tona), za razliku od 2012. kada se u Hrvatskoj proizvodilo više brašna (331 tisuća tona), a uvoz je bio manji od jedan posto te proizvodnje. Pritom je izvoz neznatno rastao, što također pokazuje da se teško probiti na tržišta izvan Hrvatske.

Razlog zašto hrvatsko brašno, iako zadovoljava standard, nije na razini uvoznih, u nešto je lošijoj kvaliteti pšenice. Nije to neupotrebljiva pšenica, ali osim pekara i neki u mlinarskoj industriji kažu da je bolja mađarska i baš zato treba pretpostaviti da ima i vrlo kvalitetnog, a jeftinog mađarskog brašna. U toj zemlji na godinu se proizvede blizu pet milijuna tona pšenice, od čega je oko 3,5 milijuna tona višak i završi u izvozu. Iako je riječ o neslužbenom podatku, on govori da se Mađarima uz toliko količinu isplati prodavati pšenicu po cijeni nižoj od one u Hrvatskoj.

Mato Brlošić iz Hrvatske poljoprivredne komore pak neće ni čuti da je mađarska pšenica mnogo kvalitetnija. Priznaje da ima više proteina, ali tvrdi da više proteina utječe i na napuhavanje kruha, koji je velik, ali ‘prazan’: – Pšenica u Hrvatskoj dovoljno je kvalitetna za mlinarsku industriju – tvrdi.

Međutim, znatan dio domaće pšenice tretira se kao stočna pšenica jer većina malih poljoprivrednika umjesto sjemenka proizvedenog u institutima upotrebljava sjeme lanjske pšenice, tzv. ‘tavanušu’, koja uz to nije tretirana gnojivima i zaštitnim sredstvima. Da hrvatska pšenica nije najviše razine, potvrđuju i podaci kontrolne tvrtke Inspecto koji se mogu naći na njezinoj internetskoj stranici. Oni pokazuju da je pšenice treće klase najviše (40 posto), slijedi druga (30 posto), četvrta (19 posto), a ostalo je prva klasa i premium (11 posto).

Situaciju dodatno pogoršava to što su najveći mlinari – Granolio, Žito, Čakovečki mlinovi, karlovački Žitoprodukt i sisački Mlin i pekare – jako izloženi Agrokoru i dijelit će sudbinu ostalih Agrokorovih dobavljača.

Na sve to treba dodati i da je jedan naš sugovornik upozorio da dobar dio naših mlinarskih proizvođača ima zastarjele mlinove, u koje će se morati investirati, što je još jedan od razloga njihove slabije konkurentnosti. Napominje da su na preustroju najviše radili Čakovečki mlinovi (inače sugovornik nije iz te tvrtke niti iz Žita), osigurali su kanale distribucije i uza Žito bi mogli opstati. Nisu bez šanse ni drugi, ali nešto moraju učiniti. U Žitu kažu da je konsolidacija mlinske industrije neizbježna, ali nemaju informacije o konkretnim radnjama. Iz te tvrtke kažu da nemaju ponuda za preuzimanje njihova mlinarskog biznisa, a ni oni ne planiraju nekog preuzeti.

– Koncentrirani smo na svoju proizvodnju, koju ćemo u idućem razdoblju i znatno povećati – poručuju i dodaju da nemaju ni informacije o dolasku jačih svjetskih igrača, što je, kažu, i malo vjerojatno s obzirom na to da je tržište Hrvatske već godinama prezasićeno brojnim proizvođačima.

To nam potvrđuju i drugi sugovornici, pa mlinskoj industriji predstoji prestrojavanje na drugi način, koncentracijom. Samo pitanje je tko ima snage za takvo što, pogotovo nakon situacije s Agrokorom i predstevaju najveće mlinske tvrtke Granolića.