Kako dobiti novac iz Bruxellesa

Zaobići kompliciranu, sporu i neučinkovitu hrvatsku administraciju moguće je u nekim projektima u sklopu programa ‘Obzor 2020.’, ‘COSME’, ‘Life’ i ‘Erasmus+’. Za to je potrebno partnerstvo s poduzetnicima u drugim državama, odnosno konzorcij ili mreža sudionika.

Shićeno i sa sjajem u očima pričao nam je na kraju prošloga ljeta o svojoj poslovnoj viziji zagrebački poduzetnik Igor Pilepić i o nepovratnim sredstvima koje je njegova tvrtka planirala uložiti u uređenje i opremanje studija sa zelenim ekranom (engl. green screen), odnosno za proizvodnju specijalnih filmskih efekata. Četiri mjeseca poslije razgovaramo s razočaranim poduzetnikom koji zatvara poduzeće, prodaje stan da podmiri dugove i seli se u Nizozemsku. Čekajući poticaje, njegovo poduzeće za videoprodukciju, grafički i web-dizajn te 3D animaciju, nije podnijelo projektno i svakodnevne rashode. Zapetljalo se u izvanredne troškove, odobreni predujam nije sjedao na račun, izgubljeni su dogovoreni poslovi, zato nije bilo ni za plaće. Europskim sredstvima nadao se Pilepić još od srpanjske odluke o odobrenju i neformalnog obećanja o isplati sredstava za kojih mjesec dana, vjerovao još i u listopadu kad je potpisivao ugovor o dodjeli nepovratnih sredstava, no ugovorenom novcu do danas ni traga.

Više nemam volje. U tvrtki više nema nikoga; sve sam ljude otpustio, trojicu zaposlenika i sebe direktora. Godinu dana života potrošio sam na živciranje, čekanje, trčanje za novcem, posuđivanje, sad mi je čak malo i laknulo jer sam donio odluku. To me motivira jer se veselim novom početku, ali ljuti me sve ovo što se dogodilo. Trenutačno ne radim ništa, čekam. Na ljeto djevojka i ja idemo u Nizozemsku, u Amsterdam. Tražim poslove ondje, radit ću u početku bilo što. Ako već moram krenuti iz početka, onda ću to napraviti negdje drugdje. Odlučio sam i nema natrag. Razočaran sam, borio sam se četiri godine i od jednostavnog društva i početnoga kapitala od poticaja za samozapošljavanje došao do četiri zaposlenika, blizu milijun kuna godišnjih prihoda i ugovorenih 300 tisuća kuna iz fondova Europske unije – ojađen je Pilepić, razočaran u sustav dodjele nepovratnih ESIF-ovih sredstava, konkretno ‘E-impulsa’ u sklopu kojega su putem Ministarstva gospodarstva i HAMAG-a njegovoj tvrtki odobrena poticajna sredstva.

Znaju li za slučaj male tvrtke koja je zapala u teškoće jer ne može dočekati isplatu sredstava Europske unije odobrenih prije pola godine, u Ministarstvu gospodarstva nisu nam odgovorili konkretno. U tom kontekstu kažu samo da svi prijavitelji znaju da je prije donošenja konačne odluke o financiranju svaki trošak njihov rizik i da 65 posto ljetos ispitanih poduzetnika nije započelo projektne aktivnosti prije donošenja odluke o financiranju. Napominju usput i da je otvorena mogućnost isplate predujma do 40 posto odobrenih sredstava. Postupak dodjele sredstava iz natječaja ‘E-impulsa’ trajao je znatno dulje nego što je propisano, a ugovori su sklopljeni sa zakašnjenjem i od deset mjeseci, ocjena je Ane Frel, predsjednice HUP-ove Udruge profesionalaca za fondove EU: – Neki poduzetnici entuzijastično i pomalo naivno započnu provoditi projekte odmah nakon predaje prijave i onda stanu pa čekaju što će biti dalje.

Europskim sredstvima nadao se još od srpanjske odluke o odobrenju i neformalnog obećanja o isplati sredstava za kojih mjesec dana, vjerovao u to još i u listopadu kad je potpisivao ugovor o dodjeli nepovratnih sredstava, no ugovorenim sredstvima do danas ni traga. Morao je podijeliti otkaze, zatvara tvrtku i – seli se u Nizozemsku.

Poduzetnici sustavu ESIF-a zamjeraju najviše prevelik opseg potrebne dokumentacije i formulara za podnošenje prijave i nepostojanje odgovarajućih natječaja na koje bi mogli prijaviti svoje projekte. S pripremljenim projektom nabave i ugradnje nove opreme i strojeva radi proširenja proizvodnih kapaciteta i povećanja konkurentnosti na zahtjevnom tržištu Europske unije već godinu i pol čekaju u Vargonu, proizvođaču plastičnih cijevi i spojeva za vodovod, kanalizaciju, drenažu tla i zaštitu kabela iz industrijske zone Kukuljanovo u predgrađu Rijeke. Poslušali su preporuke Ministarstva gospodarstva da i prije objave natječaja izrade projektni prijedlog, u više navrata pokušali od Ministarstva doznati makar i približan datum objave natječaja pa dobili informaciju da će poziv za projekt vrijedan oko 21 milijun kuna, od čega Unija sufinancira 35 posto, biti objavljen u 2017.

To se, međutim, nije dogodilo pa su u tvrtki direktora Gorana Brašnić odlučili da više ne mogu čekati i zadržavati svoj razvoj te su započeli provoditi projekt bez sufinanciranja iz fondova EU. Pitaju se u čemu je problem da se toliko čeka s objavom i koči razvoj poduzetništva i inzistiraju na tome da fondovi za ulaganje u širenje proizvodnih kapaciteta i povećanje konkurentnosti budu stalno otvoreni kako bi se projekti mogli prijavljivati konstantno. Natječaji se u praksi rijetko objavljuju u vrijeme najavljenja Indikativnim godišnjim planom Poziva na dostavu projektnih prijedloga.

Neučinkovitost sustava objave natječaja i dodjele nepovratnih sredstava iz ESIF-a koju izdašno njeguju ovdašnja administrativna tijela moguće je i zaobići. Postoje, naime, i sredstva koja poduzetnicima dodjeljuju izravno tijela Europske unije. Poduzetnička istraživanja, inovacije i razvoj sufinanciraju se u sklopu programa ‘Obzor 2020.’, za poticanje konkurentnosti malih i srednjih poduzeća novca ima u programu ‘COSME’, ulaganje u zaštitu okoliša, bioraznolikost i energetsku učinkovitost ostvaruju se programom ‘Life’, a osposobljavanje i obrazovanje mladih poduzetnika i poduzetnika početnika financira se u sklopu programa ‘Erasmus+’.

Želimir Kramarić, potpredsjednik HGK za međunarodne poslove i EU, slaže se s tezom da je dio rješenja problema u zaobilaženju domaćih procedura i sufinanciranju projekata izravnim programima Europske komisije. Naglašava, međutim, da prijava projekata na natječaje u sklopu tih programa uglavnom zahtijeva partnerstvo s poduzetnicima u drugim državama, odnosno konzorcij ili mrežu sudionika, te da je konkurencija velika jer na te natječaje konkuriraju poduzetnici iz svih članica Unije. Jedna od onih koji uspješno zaobilaze tromost domaćeg posredničkog sustava jest Valentina Zeljak Božović čija udruga Rehabilitacijski centar za stres i traumu te njezinih deset zaposlenika na zagrebačkom Kvatriću posljednje dvije godine žive gotovo isključivo od fondova EU iz Bruxellesa.

Već dvije godine upozoravam na to da se na godinu raspisu dva natječaja, a u Indikativnom kalendaru stoji ih mnogo više. Shvatila sam da se na natječaje mora prijavljivati izravno u Bruxelles i da su mi veći izgledi u konkurenciji s 28 zemalja jer se u Hrvatskoj više zapravo i nemate na što prijaviti. Mnogo manje administracije u izvještavanju zahtijevaju projekti u Bruxellesu; zahtjevni su, ali ne onoliko koliko je to administracija pri pisanju izvještaja za fondove koji idu preko Hrvatske. To ne mora biti tako. Sami su sebi nametnuli suvišna pravila i jako mnogo vremena troši se na administraciju; doista vlada priličan nered. Tvrdim da je 30 posto administrativnih detalja nepotrebno. Ugovorna tijela sama biraju pravila prema kojima će izvještavati, a neke stvari apsolutno su besmislene – rezonira Zeljak Božović koja u dopisu ministru rada i mirovinskog sustava Marku Pavliću u srpnju piše da od početka 2016, kad je prekinuta objava natječaja, svjedoči nemaru i neradu državnih službi zaduženih za pripremu i objavu projektnih natječaja u području psihosocijalne pomoći, socijalnog poduzetništva, zapošljavanja i rada s marginaliziranim skupinama. Otvoreno ga pita tko je odgovoran za neučinkovitost sustava, hoće li netko u sektoru državne uprave koji upravlja fondovima EU dobiti otkaz zato što nisu raspisani natječaji prema planu, u čemu je zapravo problem i hoće li se uskoro nešto mijenjati. Odgovore do danas nije dobila.

S dojmom i ocjenom da je administracija u Zagrebu dodatno zakomplicirala uvjete i način prijave, evaluacije i obrade rezultata natječaja u odnosu na administraciju u Bruxellesu složila se i Ariana Vela, vlasnica Učilišta EU projekti. – Centralizirani sustavi upravljanja, odnosno oni u Bruxellesu, ne mogu se uspoređivati s našim sustavom upravljanja i kontrole ESIF-a prije svega zato što je riječ o drukčijim programima, opcijama financiranja i projektima, ali razvidno je da u Bruxellesu sve funkcionira mnogo jednostavnije.