KALENDAR

U socijalizmu bez produktivnosti, u kapitalizmu bez proizvodnje. Postojale su dvije linije upravljanja, rukovodeća i samoupravna. U prvoj su bili direktori i ovlaštene osobe. Radničko samoupravljanje bilo je korektivni faktor koji je kontrolirao poslovodnu strukturu, i to vrlo žestoko i konkretno.

Glavnu portu propale Željezare Sisak i danas čuvaju ‘Antipodi’, avangardna željezna skulptura kojom je mladi kipar Ivan Kožarić izrazio jedinstvenost ljudi kugle zemaljske, ideju za koju u razgovoru za Vjesnik Željezare davne 1973. reče da najbolje pristaje baš u tu radničku sredinu. Svjedočili su ‘Antipodi’ socijalističkom rastu i razvoju, obaranju proizvodnih i izvoznih rekorda, drugarstvu i solidarnosti, ulaganju u standard i zadovoljstvo radnika, ali i kapitalističkoj agoniji, propadanju i razočaranju, u kojima su bivšim metalurškim kombinatom gospodarili i hrvatska država i ruski i američki i talijanski vlasnici, gašenjima proizvodnje i trgovini radničkim sudbinama i proizvodnim halama za jednu kunu.

Opustošeni postindustrijski krajolici ispražnjeni od visokih peći i radnih strojeva ne zazivaju odavno opjevana fabrička jutra i plamene zore koji su iz sna budili desetak tisuća ponosnih radnika ‘u žici’. Rastočene ostatke ponosa samoupravljačkog eksperimenta usred hrastove šume u predgradu Siska bizarno oslikavaju i ‘Znakovi za sporazumijevanje kod rada mosnih dizalica’, preživjeli tranziciju u sablasno praznim golemim pogonima talionice bešavnih cijevi iz kojih su radnici otpremljeni kućama, a strojevi u Kentucky.

Željezara Sisak bila je među prvih dvjesto poduzeća koja su u duhu eksperimenta samoupravnog socijalizma ranih pedesetih prošloga stoljeća predana na upravljanje radnicima. Tim se zlatnim vremenima u nedavno objavljenoj knjizi ‘Željezara Sisak – tvornica čelika i života’ pozabavio Duro Tadić. Na više od šesto stranica monografije, svojevrsnog spomenara za naraštaje, taj je željezaranac i bivši direktor Poleta, slobodoumnoga glasila socijalističke omladine, prenio ključne tekstove i fotografije iz tvorničkog lista Vjesnik Željezare i zaključio da se u složenoj upravljačkoj strukturi znalo tko piše, a tko plaća.

Postojale su dvije linije upravljanja, rukovodna i samoupravna. U prvoj su bili direktori i ovlaštene osobe. Njihove odluke bili su prijedlozi koje su potvrđivali ili odbijali radnički savjeti, a moram vam reći da su se odluke direktora uglavnom poštovale iako je svaki radnik imao pravo reći što je htio. Radničko samoupravljanje bilo je korektivni faktor koji je kontrolirao poslovodnu strukturu, i to vrlo žestoko i konkretno. To ni slučajno nisu bile formalnosti. Bio sam na sjednicama na kojima se direktor pogona jedne jedinice, ‘organizacije udruženog rada’ (OUR-a) znojio dok je radničkom savjetu objašnjavao kako je i na koga potrošio veliki novac za ručak. Ili recimo kada se odlučivalo o kupnji radničkog odmarališta u Malinskoj, bio je referendum i točno imate brojke koliko je ljudi bilo za i protiv – dočarava Tadić samoupravljanje u praksi u kojoj se jedna važna odluka, od investicija do gradnje ili raspodjele stanova i stambenih kredita, nije mogla provesti bez radničkog savjeta.

O vrlo burnim i dugim raspravama na sjednicama svjedoči Antun Čavčić, jedan od bivših direktora i svjedoka vremena: – Kada se razgovaralo o osobnim dohocima, onda su to doista bile rasprave, svega se čovjek mogao naslušati. Bilo je i bezobraznih i ljutihih radnika, ali i pametnih ljudi koji su govorili ono što je nas rukovoditelje tištilo, na neki način su utjecali na ratoborne kakvih je uvijek bilo, pogotovo u onim OUR-ima u kojima su bili jako teški uvjeti rada, kao što su čeličane ili visoke peći, to su preteški uvjeti rada za svakog čovjeka. Rasprave su se uvijek održavale izvan radnog vremena i bile su posjećene. Prostorije u kojima su se održavale uvijek su bile pune, teme su bile važne i od životne važnosti za svakog radnika. Meni nikada partijska organizacija nije diktirala da nešto moram napraviti ovako ili onako prema nekakvim njezinim direktivama, ali partija je bila uključena u rasprave na način da je sekretar prisustvovao sastanku kada se raspravljalo o određenim zahvatima u pogonu – prepričava vremešni Čavčić ozračje s radničkih savjeta i ističe da je jedna od važnijih direktorskih uloga bila voditi računa o radniku.

Jedno od najvažnijih pitanja na radničkim savjetima bilo je svakako ono stambeno. Željezara Sisak uložila je tijekom desetaka uspješnih poslovnih godina u gradnju oko 3600 stanova i dodjelu oko 3800 stambenih kredita svojim radnicima. Osim u objektu za stanovanje, ulagalo se i u prateću infrastrukturu društvenog standarda. U Capragu, planski sagrađenom stambenom naselju koje od Željezare dijeli gusta hrastova šuma, socijalistički je vlastodržac držao do blagostanja i sreće svojih samoupravljača, onako kako to danas u Mountain Viewu, s igralištem za odbijku, bilijarom, stolnim nogometom i bazenom za proturutnu plivanje, kompanijski duh i kreativnost razvijaju u Googleplexu.

Osim robne kuće, vrtića, škole, pošte, knjižnice i doma zdravlja, Željezarino naselje imalo je i olimpijski bazen, nogometni teren s atletskom stazom, 18 igrališta za odbijku, tri igrališta za rukomet, 11 streljana, 20 kuglana i dva bočališta te brojne druge sadržaje za povećanje kvalitete radničkog života. Sportski tereni u Capragu danas su mahom privatizirani ili zapušteni, na ulicama i trgovima u naselju nema šušura, a u katnicama nalik na one novozagrebačke danas živi desetak tisuća ljudi, uglavnom umirovljenika. Radničko naselje Caprag fenomen je po vjerojatno najvećem broju avangardnih skulptura po glavi stanovnika, ako ne u svijetu, a ono barem u ovom dijelu Europe. Za postavljanje željeznih skulptura razasutih po betonskim i brojnim zelenim javnim površinama u planskom naselju zaslužna je Kolonija likovnih umjetnika. Od 1971. u sisačko predgrađe puna su dva desetljeća svake godine dolazili renomirani likovni umjetnici, od Ivana Kožarića do Dušana Đamonje. Na godinu bi dolazilo do desetak umjetnika i u 20-ak godina proizvelo oko 1000 skulptura. Pravila su nalagala da su drugovi umjetnici dužni napraviti dva rada, od čega jedan darovati Željezari, a za drugi dobiti honorar. U Capragu je ostalo 35 skulptura, nekoliko ih je u gradskom muzeju, a za većinu se ne zna gdje su završile.

Željezne skulpture stvarane su uz pomoć radničke klase ‘s ciljem da željezarci ne budu objekt, već subjekt kulturne politike’, kako je to onomad sročio Odjel za kulturu Željezare Sisak, koja je tih 20-ak uspješnih godina di-.