Iz krajnosti u krajnost

Osnivač IN2 grupe Ante Mandić prodao je tvrku kanadskom Constellation Softwareu. Time se nastavlja ubrzani trend stranih preuzimanja najzdravijih hrvatskih privatnih tvrtki. Kao društvo morali bismo imati stajalište koliko domaćeg poduzetništva želimo u budućnosti: 50 posto, 30 posto, nula posto?

Bio bih sretan da bez zadrške mogu potpisati kako je svejedno tko vlasnički upravlja hrvatskom ekonomijom. U stilu one stare kineske da nije bitno koje je boje mačka, nego lovi li miševa ili ne. Ali ako najrazvijenijim državama svijeta nije svejedno tko je vlasnik tamošnjih velikih tvrtki, čini se da ni nama ovdje ne bi smjelo biti. Kako se sada čini, u 30-40 godina doći ćemo iz jedne u drugu krajnost. U vrijeme socijalizma, dakle tamo do početka 90-ih godina prošlog stoljeća, u Hrvatskoj zapravo nije bilo tvrtki u stranom vlasništvu. Domaće (društveno) vlasništvo dostizalo je više od 90 posto. Što je, naravno, bilo neodrživo. S prelaskom u tranzicijski kapitalizam omjeri su se počeli mijenjati. Prije par brojeva u Lideru smo procijenili da će, nastave li se sadašnji trendovi, za deset godina ‘pola Hrvatske biti u stranom vlasništvu’. A onda tamo negdje 2040., osim u tragovima, ne bi bilo domaćih poduzetnika na vlasničkoj karti hrvatske ekonomije. Kao i u većini stvari u životu, bitno je naći najbolji omjer.

Kad bi se izradi Nacionalne strategije 2030. pristupilo ozbiljno, jedan od odgovora trebao bi reći što si mi kao zajednica postavljamo za cilj kad je riječ o udjelu domaćeg poduzetništva. Hoće li se udio domaćeg vlasništva pokušati braniti na 50 posto, 30 posto ili 10 posto? Pitanje je, drugačije postavljeno, može li neka nacionalna ekonomija prosperirati bez većeg udjela domaćeg poduzetništva? Istina je da je nesretno vođena pretvorba i privatizacija iznjedrila, jednim dijelom, nekvalitetne vlasnike nekadašnjih društvenih tvrtki. No, postoje i mnogi odlični poduzetnici koji su u nemogućim uvjetima razvili zdrava i razvojno potencijalna poduzeća. Takve svako mudro društvo ‘njeguje i pazi’. Nevjerojatno je da Ante Mandić nije u Hrvatskoj uspio doći do kapitala za daljnji regionalni razvoj i akvizicije. Nije on trebao obijati vrata, njemu su na noge trebali dolaziti visoki predstavnici države i pitati ga što mu treba da ne prodaje tvrtku strancima. A danas u Hrvatskoj ima bar još stotinjak sličnih slučajeva. Osnivač najzdravijih hrvatskih tvrtki-izvoznika sustižu godine kad se moraju početi polako povlačiti. Svaki rješava tranziciju sam za sebe. Kako zna i umije.

U jednoj Nizozemskoj, dakle vrlo tržišnoj zemlji, država itekako zna kojim tvrtkama slijedi generacijska tranzicija i ima mehanizme kako produljiti život obiteljskim tvrtkama. Da ne bude zabune. Svaka čast većini stranih tvrtki koje dolaze u Hrvatsku i preuzimaju ovdašnje odlične tvrtke. Pogotovo kad nije riječ o kupnji hrvatskog tržišta. Ali nemojmo se zavaravati. Uz ostale neizmijenjene uvjete, sasvim je sigurno da će strana matica maksimirati slijevanje dodane vrijednosti u svoje sjedište. Uz neke iznimke, glavne funkcije i ključni dijelovi poslovanja razvijaju se u matici. Preuzete tvrtke u Hrvatskoj, u pravilu, ostaju pogoni u kojima za trećinu plaće kakva je u matici rade naši kvalitetni zaposlenici. Kad bi strani vlasnici bili idealni kakvima ih neki žele prikazati, zar ne bi ujednačili plaće u, recimo, Njemačkoj i u pogonu pokraj Zagreba?

Nema zemlje koja se danas može obraniti od globalizacije i kapitalizma prirodne sklonosti ka stvaranju oligopola ili monopolja. Nema te obrambene sile koja može spriječiti da loši poduzetnički potencijali domaćih igrača, ili države u cjelini, ne budu kažnjeni preuzimanjem tvrtki od sposobnijih stranih igrača. Ali ne pokušavati osmisli recept kako u rukama ovdašnjih poduzetnika zadržati što više vlasničkog udjela, kukavički je. Jednako kao i odbacivanje upozorenja da ćemo postati obična kolonija. Nije sramota izgubiti u domaćo-stranoj vlasničkoj utakmici, sramota je predati se unaprijed!