Novi sustav nagrađivanja u državnoj upravi ishodište je svih drugih reformi

Situacija u Agrokoru obilježila je 2017., nedavno je predstavljen nacrt nagodbe, kakva su vaša očekivanja i što će biti nakon 10. travnja? – U cijelom proteklom razdoblju isticala sam da neće biti lako postići nagodbu. Izvanredni povjerenik ne može nametnuti nagodbu, već se o njoj vjerovnici moraju dogovoriti. To ne može biti lagano s obzirom na golemu razliku između ukupnog iznosa dugova koje je u Agrokoru stvorila bivša uprava, zbog kojih je i zatražila otvaranje postupka izvanredne uprave, i vrijednosti imovine koju možemo naslutiti iz izvješća koje je revidirao PwC. Međutim, vjerujem kako postoje dobre pretpostavke da se nagodba postigne zbog toga što su sve skupine vjerovnika svjesne da je najproduktivniji način za naplatu što većeg dijela potraživanja taj da sustav nastavi poslovati. Dosadašnji tijek izvanredne uprave i ponašanje najvećeg broja vjerovnika signaliziraju da postoje volja i spremnost da se u ovim razgovorima sudjeluje na konstruktivan način u svrhu postizanja nagodbe. No mnogo je interesa sada sukobljeno oko Agrokora i svaki od njih vuče na svoju stranu. Različite grupe vjerovnika moraju razgovarati i uz pomoć izvanredne uprave pronaći svima koliko-toliko prihvatljivo rješenje. Stečaj, vjerujem, nije nikomu u interesu, osim možda dosadašnjem vlasniku koji je kompaniju doveo na rub stečaja, zatražio otvaranje izvanredne uprave, a danas kada vidi da se situacija stabilizirala, pokušava prebrisati svoje poteze i napisati povijest iznova.

Sa stajališta Vlade bi li bilo bolje da sustav Agrokora ostane cjelina ili vam je svejedno? – Najvažnije je da se izbjegao kolaps velikog dijela hrvatske prehrambene industrije, poljoprivredne proizvodnje i maloprodaje te da u budućnosti sve sastavnice Agrokora nastave poslovati dajući novi zamah razvoju cijele ekonomije. Očekujem da će se nagodba postići u rokovima koji su definirani zakonom kako bi Agrokor što prije ponovno normalno poslovao. Za mene je važno da nagodba bude transparentna, da se u tom procesu fer i jednako odnosi prema svim vjerovnicima i da samu nagodbu podupre što više vjerovnika. Vjerovnici su ti koji se uz stručnu pomoć izvanredne uprave i njezinih savjetnika trebaju dogovoriti o načinu na koji će naplatiti dugove, uključujući i to koji će se dio duga pretvoriti u vlasništvo. A budući vlasnici trebaju odlučivati o strukturi i budućem izgledu sustava.

Očekujete li širi negativan efekt s obzirom na to da mnogi dobavljači neće moći podnijeti otpis potraživanja koji će izgledno slijediti? – Glavni razlog golemog angažmana u upravljanju krizom koju je mogao izazvati nekontrolirani slom Agrokora bila je upravo zaštita gospodarstva. Tijekom postupka izvanredne uprave stari je dug isplaćen malim dobavljačima u cijelosti, a srednji i veliki različitim će mehanizmima isplate staroga duga ostvariti naplatu u prosjeku od 40-ak posto. Nasuprot tomu, u predstečajnom postupku naplata prije nagodbe nije moguća i upravo je isplata starog duga tijekom postupka jedna od najvećih razlika između izvanredne uprave i predstečajnog postupka. Takvo rješenje bilo je nužno upravo radi stabilizacije dobavljača i sprečavanja da se rizici Agrokora preliju na cijelo gospodarstvo. Obveze iz tekućeg poslovanja plaćaju se redovito, što znači da je prekinut lanac dugih i neizvjesnih rokova plaćanja. To je, prema mojemu mišljenju, čak i važniji rezultat izvanredne uprave od same isplate starih dugova. Dobavljači danas znaju da će im fakture biti plaćene onako kako su ugovorili, znaju da će dobiti novac, a ne mjenice ili zahtjev da se naplate preuzimanjem neke druge zamjenske robe. To znači da danas mnogi dobavljači Agrokora mogu voditi svoje poslovanje onako kako smatraju da treba, a ne onako kako im diktira Agrokor. Sve to govori da dobavljači u razgovore o nagodbi ulaze snažniji nego što su bili proljetos, a mnogi od njih, posebno mali, više nisu izloženi mogućnosti vlastitog stečaja. Zato se o eventualnim otpisima u nagodbi ne može govoriti kao da se prethodnih mjeseci ništa nije događalo. Događalo se, i to upravo na korist gospodarstva.

Koje bi bilo optimalno rješenje i rasplet priče s Agrokorom? – Optimalan rasplet uspješna je nagodba koju prihvaća mnogo više vjerovnika od zakonskog minimuma od dvije trećine, nakon koje svi dijelovi današnjeg sustava Agrokor nastavljaju uspješno poslovati, razvijati se i stvarati nova radna mjesta. Bilo bi dobro da nagodba sadržava i odrednice koje će spriječiti ili minimizirati pojavu sistemskog rizika u budućnosti. Za mene bi pun uspjeh bio trajan opstanak poslovanja današnjih Agrokorovih sastavnica koje će na fer tržišnim načelima razvijati proizvodnju i nastaviti povezivati hrvatsko gospodarstvo i potrošače. To je i najvažniji razlog zbog kojeg je Vlada, kao i ja osobno, uložila maksimalan trud u upravljanje krizom koju je izazvala bivša uprava Agrokora.

Javila se udruga malih dioničara, kako to komentirate? Bojite li se tih tužbi? – Činjenica je da su Agrokorovi dugovi koje je stvorila bivša uprava, za koje smo u postupku utvrđivanja tražbina doznali da su prijavljeni u iznosu od oko 58 milijardi kuna, znatno veći od Agrokorove imovine. U situaciji kada postoji takva razlika između imovine i obveza, onda taj trošak i teret snose vlasnici, a to su u ovome slučaju svi dioničari. Ivica Todorić bio je najveći od njih, ali nije bio jedini. U takvim postupcima dioničarima može ostati neka vrijednost ako u naplati svih obveza preostane neka imovina. Svatko može i ima pravo podnositi tužbe i argumentirati svoja stajališta na sudu, ali, nažalost, ekonomske su činjenice takve kakve jesu, a one govore da je postupak izvanredne uprave otvoren zato što je sustav Agrokor doveden na rub stečaja zbog nelikvidnosti i prezaduženosti.

Vraća li se Sberbank u ovaj proces, čini se da su u njemu malo omešali stajališta? – Sberbank je član privremenoga vjerojatnog vijeća, što znači da sudjeluje u postupku. Istodobno, izvan Hrvatske pokušava sudski naplatiti dio svojih tražbina ovrhom Agrokorove imovine u inozemstvu. Zbog takvog ponašanja Sberbanka izvanredni povjerenik osporio je njihove tražbine. Gledajući Sberbankove poteze, čini se kako on jednostavno nije mogao vjerovati da država neće spašavati Agrokor, a time i njegove tražbine, državnim novcem ili nekom vrstom državnog jamstva. Međutim, vjerujem da se u proteklom razdoblju Sberbank uvjerio da proces izvanredne uprave ima sve osobine predstečajnog postupka, kao što je potvrdio i sud u Londonu. Stoga mi je drago što se pojavljuju naznake da su spremni razmotriti konstruktivniji pristup i sudjelovati u nagodbi.

Sad smo na početku 2018., kad i Vlada obećava da će se napokon krenuti u reforme. Koje su tri reforme vama najvažnije? – U 2018. posebno važnim smatram reformu u pravosuđu, reformu sustava obrazovanja i nastavak svih onih promjena vezanih uz poboljšanje uvjeta poslovanja, promjena u načinu funkcioniranja državne uprave, odnosno daljnja regulatorna pojednostavljenja. Zajednička je osobina svih navedenih promjena da se one ne mogu provesti preko noći niti mogu dati rezultate preko noći. Za stvarne rezultate ovih promjena potrebno je vrijeme, kontinuitet i povezanost svih mjera koje čine ove reforme jednako kao ustrajnost u provedbi tih promjena tijekom dužeg razdoblja. Međutim, sadašnji pozitivni gospodarski trendovi prilika su da se tijekom rasta reforme provedu, da se dođe do točke da počnu davati rezultate i tako pridonese jačanju stope rasta.

Predstavljena je vaša reforma sustava nagrađivanja u državnoj upravi, kako osigurati njezino funkcioniranje u praksi? Tko će kontrolirati ocjenjivače? – Bit te promjene jest izgradnja sustava koji će osigurati da državni službenici koji rade kvalitetno to osjete i u sustavu napredovanja, a da se za one koji na to nisu spremni stvori mehanizam putem kojeg će napustiti državnu službu. Za to je potrebno izraditi i pokazatelje kojima će se mjeriti i vrednovati rad državnih službenika kako bi se što više umanjila samovolja ocjenjivača. Država kao poslodavac mora imati mehanizam kojim će pokazati da prepoznaje i vrednuje dobre radnike. Zauzimam se za to da i oni koji su korisnici usluga imaju mogućnost nešto reći o kvaliteti rada službenika s kojima dolaze u kontakt i to je jedna od mogućnosti koja se ugrađuje u zakon, na čijoj pripremi radi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. Da bi sustav upravljanja u državnoj upravi funkcionirao tako da motivira kvalitetne te prepoznaje i iz sustava izbacuje nekvalitetne, potrebno je izgraditi i kvalitetan međuzemlje. To zahtijeva i depolitizaciju odnosno smanjivanje broja politički imenovanih razina rukovođenja. Kvalitetna državna služba s kvalitetnom institucionalnom memorijom temeljni je preduvjet za uspjeh programa i ideja koje donose političari. Teško će ijedan ministar, bez obzira na stranačke boje, biti uspješan bez kvalitetnih i motiviranih državnih službenika. Zato ovu reformu smatram ishodištem svih drugih reformi i promjena i temeljnom pretpostavkom uspješnog funkcioniranja države.

Glavna je zamjerka da je intenzitet promjena preslab da Hrvatsku digne s dna Europe. Kako ubrzati sve te reforme? – Željela bih da promjene idu brže. Međutim, neovisno o tome što to može zvučati kao izgovor, promjene se provode onom brzinom kojom ih svi uključeni u problem prihvaćaju. Da bi promjene i reforme išle brže, potrebno je široko razumijevanje ciljeva i koristi koje će se tim promjenama postići. Potrebno je svladati prirodne strahove od promjena, ali i postupno razbijati nepovjerenje koje se nagomilalo tijekom godina razgovora o reformama. Drugim riječima, potrebna je kritična masa onih koji su na promjene spremljeni i koji su voljni nositi se sa svim posljedicama provođenja promjena. Ne smijemo se zavaravati, provođenje promjena zahtijeva i lomljenje uspostavljenih interesnih struktura koje su svoje pozicije odlučne braniti. A to za provoditelje promjena nosi mnogo teških trenutaka. Sve to znači da je za reforme potrebna jaka politička volja te politički dijalog i odgovornost svih najvažnijih političkih sudionika prema pitanjima bitnima za dugoročnu uspješnost države. Vođenje politike na način koji potiče strahove kod ljudi, kritizira radi kritike, populistički tumači da postoje brza i jednostavna rješenja itd. okružuje je u kojem se promjene ne mogu uspješno provesti. I zato Hrvatska, među ostalim, zaostaje jer je previše vremena utrošila i još troši uvjeravajući sebe da su njezine specifičnosti takve da sve ono što drugi mogu i čine, pa ostvaruju i rezultate, u Hrvatskoj možda ne vrijedi.

Govorite o ubrzavanju reformi, a planira se usporavanje rasta BDP-a? Također, proračunska potrošnja ponovno raste umjesto da se štedi kad se ima? – Nije loše planirati oprezno. Posebno kada je riječ o proračunu. Nitko sretniji od mene ako rast, a time i proračunski prihodi, bude veći od planiranog. Kad su vremena dobra, uvijek treba voditi računa o tome da će u jednom trenutku doći i neka lošija vremena. To onda zahtijeva da se u dobrim vremenima smanji proračunski deficit i općenito susretanje od rastrošne fiskalne politike. U našoj fiskalnoj politici na tragu takve potrebe jest smanjivanje ukupnog deficita, primarni suficit, što znači da smo u situaciji da iz vlastitih prihoda isplaćujemo kamate i da se za njih više ne zadužujemo, zbog čega pada javni dug i to je smjer kojim treba nastaviti kako bi se omogućio, kada dođu loša vremena, prostor za fiskalnu reakciju.

Lanske blagdane obilježila je najava otkupa Molovih dionica Ine i prodaja dijela HEP-a, u kojoj smo sada fazi i jesu li Rusi izgledni strateški partneri za Inu? – Vlada želi da se Molove dionice otkupe na profesionalan način i zato su angažirani savjetnici koji trebaju dati tri bitna elementa: potporu u pregovorima, evaluaciju vrijednosti cijele Ine, pa onda i Molovih udjela u Inu, te analizu mogućih strateških partnera koji bi zamijenili Mol. U ovome trenutku prerano je spekulirati tko bi mogao biti novi strateški partner.

Europska unija traži od nas da napravimo Strategiju Hrvatske 2030. Kakvo je vaše stajalište i vizija? – Mislim da nije loše imati strateške vizije, ali ja bih se zauzela za provedbu. Gledajući prijašnje godine, imali smo mnogo strateških dokumenata, ali zapinjalo je na provedbi. Posebno u dijelu ekonomskih ciljeva. Primjerice, jedan sličan dokument Strateški okvir za razvoj 2006.-13., čiji sam jedan od autora, opisivao je nacionalnu stratešku viziju i služio kao podloga za programiranje fondova EU. Ako danas pročitamo taj dokument, on je u najvećem dijelu svog sadržaja još aktualan. Zato bih se zauzela za provedbu i za rad te konkretizaciju barem dijela onoga što te vizije uključuju, a o čemu već dugo govorimo. Bez provedbe svaka će vizija ostati odvojena od stvarnih rezultata.