PRAVNA NESIGURNOST, s temeljem u neujednačenoj sudskoj praksi i čestim izmjenama zakona, stara je boljka domaćega društva. I ne događa se puno toga da se to promijeni. Sinkopa poput Horvatinčićeva u pravosuđu ima i u drugim predmetima, samo su malo drugačije, ali svaka je efikasna na svoj način. No, ako su takve u kaznom pravu, kakve su one u trgovačkom? U slučaju sutkinje Malenice i stečajnog upravitelja Pere Hrkača uvjerili smo se kakve mogu biti.
Za pojedine agente države i nositelje sudbene vlasti, vrijednost poduzeća u stečaju nije ništa drugo nego plijen za raspodjelu na kreativne pravne načine. Nepovjerenje ljudi u pravosuđe proizlazi ponajprije iz načina na koji se vodi postupak i presuđuje u najvećim kaznenim predmetima od interesa javnosti, koje onda građani uspoređuju s vlastitim iskustvom s pravosuđem, bilo u vezi s ovršnim ili nekim sitnim prekršajnim postupcima.
Iz te usporedbi zaključuju da oni koji su moćni i bogati mogu sebi osigurati da će biti oslobođeni odgovornosti i krivnje, čak i kad su suočeni s jasnim dokazima i u najtežim okolnostima, dok građani sami tu moć nemaju. Dakle, zaključak je da u stvarnosti svi nisu jednaki pred zakonom te da razlog tome mora biti korupcija.
U takvoj perspektivi strani i domaći poduzetnici i tvrtke sve se teže odlučuju na investicije, a ljudi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla. Kako i ne bi odlazili? Dosadašnje iskustvo ne daje im dovoljno razloga za vjeru da će ih sustav zaštititi od vlastitih korumpiranih elemenata ili pak od kriminala.
Sudstvo je u procesu pristupa Europi dugo bilo pod posebnim povećalom. Možda je sazrelo vrijeme da ovaj put samo počne voditi veću brigu o tome tko i kako obnaša te visoke dužnosti.
