Tri točke u borbi za prevlast

Na Dalekom istoku možda će se pucati, na Bliskom istoku uvijek se puca, ali nije nužno da će izraelsko-arapski konflikt eskalirati, zbog aktivnije američke uloge. U Istočnoj Europi (baltičke zemlje i Poljska) izvjesno je neće se pucati. A kod nas i oko nas – Makedonija, Kosovo, BiH? Pucanje također nije isključeno.

Pestoje neke stvari koje uopće nije teško predviđati godinu dana unaprijed. Pa tako možemo s priličnom izvjesnošću prognozirati da će se i sljedeće godine globalna javnost baviti pitanjima: je li se Melanija supstancijalno udaljila od Donald Trumpa ili je Bijela kuća pomogla prvoj dami da ponovno nađe svoje mjesto u vlastitom braku? Ili, naginje li u svoje slobodno vrijeme Vladimir Putin više gimnastici, baletu ili sinkroniziranom plivanju? Prognozirati, međutim, kamo ide svijet, kamo ide Europa i kamo ide Hrvatska u godini koja dolazi iznimno je nezahvalno. Nezahvalno je zato što je izvjesno da će se neki procesi otvoriti, da će svi nekamo krenuti, a još uvijek nije izvjesno u kojem smjeru.

Na globalnom planu odnose će definirati bitka za podjelu globalnog utjecaja između dvojice jakih lidera: Donald Trumpa i Vladimira Putina, uz Kinu kao trećeg igrača koji može presudno utjecati na ishod tog natjecanja. Trump je u drugoj godini mandata, godini u kojoj američki predsjednici vuku strateške političke poteze za sljedeće izbore, Putin ima izbore na proljeće, ali u njegovu slučaju uopće nije bitno u kojoj je godini mandata, jer svaka će aktivnost biti popraćena pobjedničkim trubljama.

Prva točka na kojoj će se odmjeravati njihova bitka za prevlast je sjeverokorejska kriza na Dalekom istoku. Druga točka odmjeravanja snaga će izvjesno biti bliskoistočni sukob gdje je SAD posljednjih mjeseci i tjedana, vraćajući se otvorenom strateškom partnerstvu s Izraelom (Jeruzalem glavni grad, vetiranje rezolucije Vijeća sigurnosti o Jeruzalemu, koja je bila zapravo osuda te odluke SAD-a), intenzivnije ušao u igru u kojoj je posljednjih godina Rusija, preko rata u Siriji, ostvarila zamjetnu dominaciju.

Treća točka odmjeravanja utjecaja je u tranzicijskim državama Jugoistočne i Srednje Europe, u kojima je Putinova Rusija u posljednjih pet do deset godina ponovno ojačala svoju prisutnost, kojom Putin nastoji vratiti ruski (nekoć sovjetski) utjecaj iz hladnoratovskog razdoblja, prije svega energetski. Dotle Trump nastoji vratiti i ojačati američke pozicije u tzv. novoj Europi, koju je Clintonova administracija počela uvoditi u EU, a Busheva dovršila posao. I preko tog utjecaja nastoji ojačati američki utjecaj u EU, koji je Obamina administracija prepustila njemačko-ruskoj osovini.

I, dakako, tu je državno nedovršena Jugoistočna Europa. Dakle kod nas i oko nas, gdje se ponovno očekuje snažniji američki politički angažman, kao i sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Na Dalekom istoku možda će se pucati, na Bliskom istoku uvijek se puca, ali nije nužno da će izraelsko-arapski konflikt eskalirati, zbog aktivnije američke uloge. No nije ni isključeno. U Istočnoj Europi (baltičke zemlje i Poljska) izvjesno je neće se pucati. Ondje tek Putin i Trump pokazuju mišiće. A kod nas i oko nas – Makedonija, Kosovo, BiH? Pucanje također nije isključeno.

Kad je o EU riječ, kao politički akter u sljedećoj godini na globalnom planu ne može igrati važnu ulogu, a teško se može nositi i s nedostatkom političkog vodstva i krizom institucija u samom sebi. Jaz između stare i nove Europe sve je veći, najviše se ogleda na migrantskoj politici, ali ključna je razlika odnos prema državi i državnosti unutar EU. Osovina EU Macron – Merkel ima sve manju potporu i u vlastitim državama. Nakon što je kao meteor pomeo stari francuski politički establishment na lijevo-liberalnoj populističkoj platformi, mladi francuski predsjednik Macron ubrzo je ispuhao svoju karizmu i u Francuskoj. Nasuprot njemu, izborna de facto gubitnica, dugovječna njemačka kancelarka Merkel, čini se ipak će opet u veliku koaliciju s nikad slabijim SPD-om, koji će time dobiti priliku da daje osnovni ton vladi. Što znači da i jedni i drugi vode prema kraju tradicionalne politike u Njemačkoj, uz pitanje – što će je zamijeniti. EU je de facto bez političkog vodstva i ne može igrati važnu ulogu u sljedećem činu, kada će se vući jaki politički potezi.

A mi i oko nas? Hrvatsko državno vodstvo u sljedećoj godini morat će odlučiti hoće li biti američki strateški partner i akter energetskog i gospodarskog povezivanja nove Europe. Što znači: sagraditi taj LNG terminal na Krku. Ili će iz nekih razloga tolerirati da provincijski lupeži, vođeni interesom punjenja džepova, državu pretvore u puki objekt još jedne runde geopolitičkog preslagivanja i susjedskog potkusuivanja na Balkanu.