Kako država ‘pomaže’ slabijima

Kad država počne birati ‘slabe i jake’ i razlikovati ‘poštene od nepošteneh’ dajući ‘slabima i poštenima’ poticaje, subvencije, zakonsku i regulatornu kvazizaštitu, uglavnom sve završi na tome da ste velikoj većini građana nešto uzeli (putem poreza) da biste dali glasnoj interesnoj skupini koja to potroši i traži još više dobavljače), ali kad im se usporede rezultati, ispada da na kraju stvari dođu na isto jer su RUC marže, neovisno o načinu obračuna troškova dobavljačima, unutar 0,9 postotnih poena. Ispada da nije šija nego vrat! Drugim riječima, kako god se stvar nazvala, na kraju dana je realno da će trgovci uzeti sve što im tržišna pozicija tj. konkurencija drugih trgovaca dopušta, a da dobavljači neće dati ništa više od onog na što ih konkurencija drugih proizvođača prisiljava. Naposljetku, nitko ni sa kim ne mora raditi prisilino.

Stječe se dojam da populizam ima stvarnu namjeru istinski pomoći hrvatskom gospodarstvu i proizvođačima. Činjenice govore da kad država počne birati ‘slabe i jake’ i razlikovati ‘poštene od nepošteneh’ dajući ‘slabima i poštenima’ poticaje, subvencije, zakonsku i regulatornu kvazizaštitu, uglavnom sve završi na tome da ste velikoj većini građana nešto uzeli (putem poreza) da biste dali glasnoj interesnoj skupini koja to potroši i traži s vremenom još više. To ne samo da je ekonomski iracionalno, nego iznimno nepošteno prema onima od kojih se uzima. Najbolji način kako pomoći da slabiji dobiju priliku ojačati je smanjenje porezne presije agresivnijim kresanjem državne rasipnosti, uključujući reduciranje svih vrsta poticaja te naposljetku dosljedna primjena postojećih zakona putem efikasnog sudstva (koje to nije!) ako trgovci ili proizvođači ne poštiju svoje ugovorne obveze – a ne uvođenje zakona koji ne može i neće promijeniti zakone tržišta.

U zadnjih 10 godina Hrvatska je iz proračuna i fondova EU dala više od 40 milijardi kuna ‘potpora’ poljoprivredi, a vrijednost proizvodnje smanjila se više od 30 posto. Nadalje, prema nekim izvorima, više od 80 posto investicija iz nekadašnjih programa podizanja farmi i trajnih nasada je propalo. Tih 40 milijardi nekome je prisilno oporezivanjem oduzeto i nekom dano, a činjenica da su primatelji poticaja imali loše rezultate upućuje na tri stvari – nitko ne troši tuđi novac racionalnije od vlastitog, primatelji takvih ‘pomoći’ na kraju dana postanu ovisni o njemu, a velika većina koja to financira ima za posljedicu niži životni standard. Pristup poboljšanju gospodarskog položaja bilo kojeg sudionika tržišne utakmice putem zakonskih dekreta koji počivaju na paroli ‘ideje naše, a pare vaše’ sigurno neće dati dobre rezultate.