Tko bi od današnjih poduzetnika mogao ući u direktorski dream team?

Nevjerojatno je kako nitko od mojih kolega ne vjeruje da se u Hrvatskoj može pojaviti poduzetnik koji će stvoriti proizvodnju koja će za 10-20 godina zapošljavati 5000 ljudi. A takvih primjera u tranzicijskom svijetu ima. No, mi smo se pomirili s bogomdanim turizmom i srednje velikim nišnim igračima.

Ideja o pokušaju sastavljanja menadžerske ekipa snova među socijalističkim direktorima rodila se prošli četvrtak u Sisku. Tamo je održana promocija knjige ‘Željezara Sisak – tvornica čelika i života’ autora Đure Tadića. Đuro je bio moj prvi direktor (u Poletu, na početku 80-ih) pa nije bilo rasprave mogu li ili ne tog dana biti jedan od onih koji će govoriti o knjizi. Osim toga, promocija se poklopila s viješću da usprkos naporima mnogih da Željezara Sisak zauvijek nestane, evo ipak je 40 radnika počelo raditi (istina, samo u trećoj smjeni kad je struja jeftinija).

Knjiga je posebna jer autor nije sam donosio zaključke kako je to bilo. Devedeset posto knjige su dokumenti – reprinti članaka iz Željezarinoga tvorničkog lista. Starijima za podsjećanje, a mladima možda da potvrde jedne stereotipe i razbiju druge. Da ne bude nejasno – socijalizam, a s njim i socijalistički ekonomski sustav propali su jer su, u cjelini gledano, bili inferiorni kapitalističkom sustavu. Spomenuta poduzeća bila su onaj napredni dio, nedovoljan da vuče brojne neefikasne vagone. Ali, za očekivati je da će sada, u 21. stoljeću, globalno efikasniji i prilagodljiviji kapitalizam i u Hrvatskoj iznjedriti neke druge velike, efikasne poslovne sustave koji će osiguravati pristojne plaće velikom broju zaposlenika.

Teško je predviđati, osobito budućnost, pa zato uz mnogo ograda tek nekoliko misli. Prvo, u socijalizmu se kretalo s niske razine pa su vizionari od malih proizvodnih tvrtki, nastalih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, gotovo preko noći stvarali velike proizvodne i izvozne kombinate. Pa su postali junaci koje se pamti. Kriteriji da neki poduzetnik/menadžer od početka tranzicije zaslužuje priznanje su labaviji. Uspjeh je ako to što je dobio u vlasništvo nije uništio. Nadalje, sustav je gurao mnoge sposobne od proizvodnje, a u distribuciju, bankarstvo, osiguranje. Rast se najčešće stvarao kupnjom drugih tvrtki i brendova, a rijetki stvaraju brendove i idu u greenfield investicije.

Da se nije preinvestirao i kasno krenuo u restrukturiranje, za 30 godina mogli bismo Ivicu Todorica uzeti kao vizionara. Ante Vlahović je odlično obranio TDR, ali ono proizvodno po čemu bi jednog dana mogao biti zapamćen je možda tek uzgoj ribe. Emil Tedeschi je od distributera krenuo u akvizicije i sad preteže proizvodnja. Ali svoju tvornicu energetskih čokoladica je izgradio i brzo prodao. Luka Rajić je na vrijeme prodao Dukat, ali je sve zarađeno gotovo izgubio u prvoj, krivoj fazi Pharmasa. Branko Roglić je u distribuciji. Možda će dobar primjer ostati Ivo Usmiani i njegov JGL. Ili Čermak s Croduxom ako uđe jače u proizvodnju energije. Ima kandidata, ali ne previše.

Nevjerojatno je kako nitko od mojih kolega ne vjeruje da se u Hrvatskoj može pojaviti poduzetnik koji će stvoriti proizvodnju koja će za 10-20 godina zapošljavati 5000 ljudi. A takvih primjera u tranzicijskom svijetu ima. No mi smo se pomirili s bogomdanim turizmom i srednje velikim nišnim igračima. Možda ipak npr. Rimac Automobili postanu velika industrija, a Silvio Kutić (Infobip), koji na algoritima za SMS poruke već zapošljava više od 1000 ljudi, na kraju postane Norbert Veber 21. stoljeća.