Za neke poslove od ‘manjeg značenja’ nije nužna stručna pomoć, ali ona znači i odgovornost stručnjaka za učinjeno. Rizični ugovori nameću potrebu za dodatnim pravnim jamstvima, a to je bez stručne, u pravilu odvjetničke, pomoći jako teško postići.
Pojam ‘rizični ugovori’ dosta je čest i u javnoj i privatnoj uporabi, ali čini se, kao i u mnogim drugim slučajevima, da tu postoji prilična insuficijencija znanja, ne samo o tome što taj pojam stvarno znači ili kako ga definirati nego i koje su pravne posljedice različitih mogućih situacija s tim povezane. Glede definicije, rizični ugovori su oni ugovori kod kojih postoji (neovisno o tome je li to ili nije u formalnom smislu dio ugovora) razina neizvjesnosti i/ili rizika koja je iznad uobičajene.
Svatko tko se odluči na sklapanje bilo kojeg ugovora (mislimo tu samo na naplatne – to su ugovori kod kojih ugovorna strana za svoju činidbu dobiva protučinidbu, ali ne i na besplatne ugovore) u taj posao ulazi oče-kujući vrlo jasnu i određenu činidbu, kao što je npr. plaćanje kupoprodajne cijene za određenu nekretninu koju se kupuje i koja je predmet toga kupoprodajnog ugovora. Odluče li ugovorne strane štedjeti na troškovima odvjetnika, u pravilu kupuju formular tiskan u Narodnim novinama i popune ga uz nečiju stručnu potporu ili bez nje. Naravno da za neke poslove od manjeg značenja nije nužna stručna pomoć, ali to nije tako kad se ne radi o ‘malom značenju’. Činjenica je da znatniji novčani iznos po naravi stvari isključuje da je riječ o ugovoru manjeg značenja (takvi su praktično svi ugovori o kupoprodaji nekretnina), ali razlozi da nešto nije malog značenja ni u kojem slučaju nisu ograničeni samo na novčanu vrijednost, iako će se u pravilu već prema kriteriju novčane vrijednosti predmeta ugovora isključiti ‘malo značenje’.
U svakom slučaju, već sama činjenica da se traži stručna pomoć sama po sebi znači i odgovornost stručnjaka za učinjeno, što je iznimno jak razlog da se barem razmisli o stručnjaku. Drugi je razlog što je većina poslova ipak za stručnu pomoć (i prateću odgovornost). Nešto potpuno drugo je ako jednostavno nema vremena za angažman stručnjaka, a posao ne trepi odlaganje – ako se takvo što dogodi, to je svojevrsna viša sila, ali to ipak biti rijetko. U svim ostalim slučajevima upravo će stručnjak savjetovati i pravilno ubližiti čitav niz odredbi koje nisu nužne, ali su ipak jako koristan sastojak ugovora. U to se svakako ubrajaju one odredbe koje su u vezi s tzv. rizičnosti ugovora.
U pravu je uobičajena podjela na obveze cilja i obveze sredstva. Klasična i uobičajena situacija je da se sklapa ugovor, pri čemu je jasno koje se obveze preuzimaju i više je nego izvjesno što se tim ugovorom želi – npr. stjecanje urednoga zemljišnoknjižnog prava vlasništva na nekoj nekretnini. To je nešto u čemu se nema što posebno ugovarati. Ali ako se prodaje nešto što nije uredno uknjiženo, onda i jedna i druga strana i te kako imaju razloga za posebne ugovorne odredbe. Prodavatelj ima razloga nabrojiti dokumente, činjenice i dokaze koji mu idu u prilog i potvrđuju da je izvanknjižni vlasnik koji ima sve uvjete da pretvori izvanknjižno vlasništvo u knjižno, a korisna je i odredba da je kupcu prepušteno neka sve to neovisno provjeri i ostavljen mu je razuman rok da to i učini.