Manje djece, Cišéi zrak

Najefikasniji način na koji se čovjek može boriti protiv emisije ugljikova dioksida, preporučuju znanstvenici, jest da smanji svoju reprodukciju odnosno ima manje djece. Zatim savjetuju: prodajte svoj automobil, izbjegavajte duge letove avionom, jedite isključivo organsku hranu i sl.

Ozonska rupa, kažu istraživanja, nikad nije bila manja nego ovih dana. Istodobno, tvrdi se, nakon tri stabilne godine, u 2017. povećala se emisija ugljikova dioksida.

Čitajući prvu informaciju lako se čovjek da zavesti da je riječ o promjeni ljudske svijesti koja se sada više brine o okolišu. Da smo se kao vrsta promijenili. Druga pak sve to poriče, čak sugerira da smo sve gori u zagađivanju okoliša. Manja ozonska rupa se, na žalost, ne može pripisati ljudskoj svijesti već prirodnjoj pojavi. Rezultat je prirodnih promjena, odnosno toplijeg vremena od prosječnog, koje je reduciralo ozonsku depleciju, a ne trajnog oporavka. Znanstvenici procjenjuju da će se ozonska rupa ‘rehabilitirati’ i doći na razinu iz 1980. godine tek 2070.

Grupa znanstvenika okupljena u projektu Global Carbon Project, koja prati koncentraciju ugljika na planetu, kaže da emisija stakleničkih plinova nakon tri godine stagnacije, ponovno raste. Prema podacima GCP-a emisija ugljikova dioksida u 2017. porasla je za dva posto u odnosu na lani. Istraživanja, međutim, ne otkrivaju je li to globalno povećanje ugljikova dioksida jednokratno ili je početak novog trenda. Cijeli svijet sveukupno je emitirao 41 milijardu tona ugljikova dioksida, u čemu Kina igra glavnu ulogu. U SAD-u se trenutačno emitira manje ugljikova dioksida nego ranije zahvaljujući prihvaćanju alternativnih oblika energije i okretanju prirodnom plinu, međutim, u posljednje vrijeme potrošnja ugljika u SAD-u ponovno raste. U Europi se nastavlja trend smanjenja emisija, ali presporo.

I što da čovjek o svemu tome misli? Podacima o klimatskim promjenama i zagađivanju okoliša manipuliraju političke i gospodarske elite i običnom smrtniku, logično, ništa više nije jasno. Prije neki dan ugledni časopis The Guardian u svom online izdanju objavio je sjajan tekst pod naslovom ‘Neoliberalizam nas sili da se protiv klimatskih promjena borimo individu- alno’, apelirajući na kreatore svjetske politike da prestanu širiti opsesiju ‘pozelenjivanja’ osobnih života i upru prst u korporativne moćnike. Autor teksta Martin Lukacs, koji inače piše o ekološkim temama, evidentno je izirirani najnovijom studijom koja je ovog mjeseca objavljena u časopisu Environmental Research Letters. Znanstvenici su, naime, identificirali najbolje načine na koje se čovjek može boriti protiv emisije ugljikova dioksida. Prvi i najefikasniji je da smanji svoju reprodukciju (ima manje djece). Zatim slijede preporuke: prodajte svoj automobil, izbjegavajte duge letove avionom, jedite isključivo organsku hranu i sl.

Prema globalnom planu, emisiju ugljikova dioksida treba svesti na dvije tone po osobi do 2050. godine kako bismo izbjegli globalno zatopljenje. U SAD-u i Australiji trenutačno emisija iznosi 16 tona po osobi, a u Velikoj Britaniji sedam tona. – Riječ je o vrlo velikim promjenama i tom studijom želimo navesti ljude da na individualnoj razini u njima sudjeluju – istaknula je Kimberly Nicholas sa švedskog Sveučilišta Lund, ujedno članica tima koji se zalaže za smanjivanje članova kućanstava.

Martin Lukacs na to ima odgovor. ‘Uporna pozivanja na individualnu akciju u korporativnim oglasima, udžbenicima i kampanjama mainstream ekoloških grupacija, pogotovo u zapadnim zemljama, postala su najnormalnija stvar. Dok smo svi zauzetim metodama ‘pozelenjivanja’ svojih osobnih života, korporacijama koje upotrebljavaju fosilna goriva ti su napori potpuno irelevantni. Samo sto kompanija na svijetu odgovorno je za ispuštanje zapanjujućih 71 posto štetnih plinova. Dok mi petljamo sa ‘zelenim’ uredskim materijalom, oni spaljuju planet’, piše Guardian. Lukacs tvrdi da sve to nije slučajno već je rezultat ideološke borbe protiv bilo kakve kolektivne akcije koja traje već 40 godina. A glavni krivci su Margaret Thatcher i Ronald Reagan, kreatori projekta nazvanog neoliberalizam.

Zaštitni znakovi neoliberalizma su privatizacija, deregulacija, slobodni trgovački sporazumi, kresanje nameta i sve to omogućilo je korporacijama da akumuliraju enormne profite i tretiraju zemljinu atmosferu kao kanalizaciju. Svaki put kada klimatske promjene zahtijevaju kolektivni odgovor, neoliberalizam se nade na putu. Stoga, želimo li čim prije smanjiti emisiju plinova, moramo prevladati sve mantle slobodnog tržišta.

Željeznice, komunalne usluge i energetske mreže treba staviti u ruke javnog sektora i pod kontrolu javnosti, zakonski zabraniti korporacijama uporabu fosilnih goriva, podići poreze kako bi se financirale masovne investicije u infrastrukturu i obnovljivu energiju. Na taj način solarni paneli mogu se postaviti na svačiji krov, a ne samo onih koji si to mogu priuštiti’, piše Lukacs.

Već je ranije kapitalizam naveo ljude da vjeruju kako su strukturni problemi – siromaštvo, nezaposlenost, bolest – zapravo individualni nedostaci. Sada kao pojedinac još moraš nositi teret potencijalne ekološke katastrofe. Naravno da bi se ljudi pojedinačno trebali koristiti zamjenama ugljika (graditi održive farme, pohranjivati baterije, zbrinjavati otpad).

<p‘No individualan izbor najviše će doći do izražaja onda kada će ekonomski sustav omogućiti održive ekološke opcije za svakoga, a ne samo neke’, zaključuje Lukacs.

Drugim riječima, ako ne postoji dostupan javni prijevoz ljudi će i dalje putovati automobilima. Ako je lokalna organska hrana preskupa, nitko se neće odreći šopinga u trgovačkim lancima s masovnom ponudom jeftine, industrijski proizvedene hrane.

<p‘Stoga uzgajajte svoje mrkve i sjednite na bicikl. To će vas učiniti sretnijima i zdravijima. No vrijeme je da se zaustavi ta histerija koliko ‘zeleno’ živimo svoje živote. Vrijeme je da kolektivno uzmemo moć u svoje ruke’, zaključuje Lukacs.