Ne znam što je tužnije – objašnjenje vladajućih ili kritika oporbe na epilog izbora novog sjedišta Europske agencije za lijekove (EMA). Hrvatska se povukla iz utrke u zadnji čas, tek kad su u Vladi u ponedjeljak ujutro pročitali novinski tekst o velikom međunarodnom trgovanju tom odlukom i napokon shvatili i priznali da nemamo nikakve šanse. Pa smo se krenuli ljutiti na Europske jer su nejednako vrednovali sve kriterije u postupku izbora. A EU bi bio neozbiljan da je ozbiljno razmatrao nedomišljenu ponudu kakvu su mu predstavili Kujundžić i Bandić. Oni su se valjda tek u avionu dogovorili koju će adresu predložiti za novo sjedište jedne tako ozbiljne institucije. No pokraj Amsterdama nisu prošle ni znatno ozbiljnije ponude od te sklepane na brzinu. Zato su Bernardićevi kritike utemeljene samo djelomično. I on živi u velikoj iluziji da je aktualna vlast skrivala gubitak EMA-e.
Kaj god! Da smo upregli svu pamet, lovu, stručnost i lobističke potencijale – ne bismo imali šanse. No ozbiljnija kandidatura bar bi odškrinula vrata za buduće domaćinstvo neke druge, manje unosne, ali hrvatskoj veličini i utjecaju primjerene europske institucije. Ovako smo se udaljili i od dobivanja sjedišta ‘europske agencije za pikulanje i nožičanje’. No Hrvatskoj to nije prvi međunarodni debakl. Eto jedne osobne kronološke liste velikih međunarodnih blamaža:
