Pitanje promjena hrvatskog pravosuđa ne ovisi o dobroj volji naših političara, nego o tome jesu li dovoljno pokrali, jesu li se dali dovoljno korumpirati da ugroze vitalne zapadne interese u Hrvatskoj. Tek onda bi se mogao odigrati rumunjski scenarij, s hrvatskom antikorupcijskom inačicom Laure Kovesi.
Kad međunarodni arbitražni sud iznese uvjerenje da je hrvatski USKOK krivotvorio dokaze protiv najpoznatijega okrivljenika u državi (bivšeg premijera Sanadera), odnosno da se malo montažerski poigrao čuvenom snimkom razgovora Sanadera i Hernádija i malo dogovorio sa svojim krunskim svjedokom (Robertom Jezićem) kako teretiti okrivljenika i da je to sudac (Ivan Turudić) sve benevolentno prihvatio donijevši zaključke na štetu okrivljenog – onda to nije samo pljuska, već prava šamarčina i DORH-u i Sudu. Montiranje dokaza od strane državnog odvjetništva? Pa to već pomalo miriše na Višinskog, vjernog Staljinovog državnog tužitelja. No, zanimljivo, to nije imalo osobitog odjeka u Hrvatskoj. Ni u medijima, a još manje u političkoj javnosti. Kao da je razumljivo da si državni odvjetnik malo pomogne, ako su mu dokazi na nekim mjestima ‘prekratki’.
Tehnika danas čuda čini. Potpuno sukladno nalazima iz presude UN-ova arbitražnog suda, ali iz druge vizure, iz rakursa sporova pred hrvatskim trgovačkim sudovima, baš mi se uoči objavljivanja ove presude požalila jedna dugogodišnja poznanica. Kaže, više nema smisla. Zastupala je gospođa pred sudovima još u vrijeme komunizma pa u ranoj demokraciji, sve dosad. Ali veli, nikada nije bilo gore nego sad. Uvijek se mogla manje-više predvidjeti presuda: poštovala se neka forma čak i kada su sudovi bili u službi Partije i kada su prolazili tranziciju između stranačkog nadzora i pravosudne neovisnosti. Ali otkad su postali politički totalno ‘neovisni’, a nikada nisu postali ‘ovisni’ o zakonima, što čini temelj pravne države i pravne i poslovne sigurnosti – više se ne zna tko upravlja tim pravosudnim procesima.
Predmnijeva se da je riječ o poluobavještajno-polukoruptivnoj mreži, u nekoj sivoj zoni u kojoj se dogovaraju presude. Ali tko će to dokazati i kome će to dokazati? Sasvim je normalno da takvo ‘neovisno’ pravosuđe presudi da je 2 + 2 = 7 ili da je dan nakon utorka – petak. I da potom ‘neovisno’ stoji iza svoje presude. I sasvim je izvjesno da takvo pravosuđe razara temelje države i njezina gospodarstva. Ali koji je izlaz, kad je ono ‘nedodirljivo’ i ‘neovisno’, a politička klasa ga je takva stvorila na svoju sliku i priliku?