Dvanaest faktora u odluci članica da ostanu izvan eura

‘Utrčavanje’ u eurozonu samo da bi premijer i guverner imali što raditi sljedećih pet godina najlošiji je mogući razlog. Hrvatska će vjerojatno dijeliti monetarnu sudbinu europskog mediteranskog bazena. Portugal, Španjolska, Italija i Grčka uglavnom su već pokazali koliko je europodručje opasno za nerazvijene.

Novinar Financial Timesa Martin Sandbu euro naziva siročetom jer često nezasluženo preuzima ulogu dežurnog krivca za mnoge duboko ukorijenjene strukturne probleme pojedinih država članica, koji su prisutni već desetljećima i postojali su prije eura – kaže Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti, sumirajući tako često mišljenje mnogih apologeta zajedničke valute. No je li euro uistinu nepravedno pribijen na stup srama i postoje li utemeljeni, ekonomski razlozi za neskriveno izbjegavanje uvođenja te valute u nizu članica Europske unije?

Osim Ujedinjenog Kraljevstva koje ionako napušta EU, samo je Danska tijekom dogovora o uspostavljanju zajedničke valute zatražila trajno izuzeće. Švedska to nije učinila, ali iskorištava pravnu nedorečenost, samo jednu od mnogih u konceptu eura, da bi eskivirala uvođenje kontroverzne valute. Naime, iako su sve ostale članice dužne uvesti euro, ne postoji jasno definiran rok za to. Upravo zahvaljujući tomu, nekoliko novih članica godinama izbjegava napuštanje nacionalne valute, a njihova ustrajnost u tome sugerira da postoje dobri razlozi. Mađarska, Poljska i Češka nisu uvele euro i to uskoro ne namjeravaju učiniti, kao što su nedavno i dale do znanja. Mihály Varga, mađarski ministar gospodarstva, u lipnju je ponovio da njegova zemlja neće žuriti s tim, a gotovo identično mišljenje izrazio je i poljski guverner središnje banke Adam Glapiński samo mjesec prije. Taj obnovljeni otpor euru pojačan je političkim promjenama u tim zemljama i činjenicom da su na vlasti snažno euroskepticne opcije, no valja imati na umu da je euro uveden kao valuta 2002., u vrijeme kada su Poljska, Mađarska i Češka bile znatno otvorene europskom projektu.

‘Srednjoeuropske i istočnoeuropske države koje su pristupile EU tijekom 2000-ih u početku su vidjele članstvo u eurozoni kao počast, ali je dužnička kriza uništila uvjerenje da je eurozona Novi Jeruzalem. Većina je novih članica stoga odbacila jedinstvenu valutu iz svojih monetarnih planova’, napisao je Glapinski za Financial Times. Primjer Njemačke, vjerojatno zemlje koja je najviše profitirala od eura, pokazuje neke od razloga za skepsu novih članica. Ukiđanjem nacionalnih valuta uništeno je ključno oružje drugih velikih ekonomija, poput francuske ili talijanske, koje su desetljećima devaluiranjem svojih valuta odgovarale na pritisak njemačkog izvoza, a u kombinaciji s onime što je zapravo zamrzavanje rasta nadnica Njemačka je dodatno učvrstila svoju prednost i stvorila neravnoteže kakve i danas muče eurozonu. Dok je njemački radnik spreman prihvatiti smanjenje svojih prava i veću radnu normu za istu nadnicu, francuski, španjolski ili talijanski radnici nisu to bili voljni prihvatiti, a ove zemlje posljednjih nekoliko godina pokušavaju kompenzirati svoj zaostatak prihvaćanjem ove utrke do dna, odnosno povećanjem produktivnosti uz više rada za istu ili manju naknadu. Taj odnos zemalja koje uspješno izvoze i onih koje ne izvoze tako uspješno, istodobno i kreditora i dužnika, iznimno je važan za razumijevanje (ne)privlačnosti eura.

Još jedan razlog za oprez proizlazi iz posljednje krize koja je uzdrma projekt eura do temelja, zaprijetila njegovim raspadom i razotkrila sve nedostatke projekta. Eurozona je u godinama nakon krize najprije muku mučila s postizanjem bilo kakvog plusa u pogledu gospodarskog rasta, a zatim i dizanjem te brojke dalje od decimala kakve se zapravo smatraju stagnacijom. Istodobno, članice EU izvan eurozone osjetno su brže izašle iz recesije ili je uopće nisu osjetile, kao Poljska, a njihove stope rasta bile su opipljivo više. ‘Njemačka se predstavlja kao uspjeh, primjer onoga što bi druge zemlje trebale napraviti. Njezina je ekonomija rasla 6,8 posto od 2007., no s prosječnom stopom rasta od 0,8 posto godišnje, to je brojka koju bi se u normalnim okolnostima smatralo neuspjehom’, podsjeća ugledni ekonomist ovjenčan Nobelovom nagradom Joseph Stiglitz u svojoj knjizi ‘Euro’. Logično je pitanje, ako je ovo uspjeh u eurozoni, što je tek neuspjeh. Za usporedbu, poljska i mađarska ekonomija u istom su razdoblju iskustvo nekoliko padova, ali su rasle u prosjeku jedan ili više posto, dok je velik dio članica eurozone tonuo u dug i bilježio negativne rezultate. Ekonomisti to objašnjavaju sastavom eurozone (razvijena gospodarstva koja ionako ne rastu mnogo) te sastavom stanovništva koje je uglavnom starije od novih članica.

Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu upućuje na strukturu ulaganja u pretkriznom razdoblju koja je omogućila bolje ekonomske temelje, što uvelike objašnjava zašto se Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj ne žuri toliko s uvođenjem eura. Te su zemlje potpuno iskorištene svoje ekonomske prednosti prije i poslije krize, što uključuje i nepostojanje zajedničke valute, odnosno širi monetarni manevarski prostor. Nasuprot nepovoljnoj distribuciji ulaganja u Hrvatsku, Poljsku, Češku, Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku (kao i Slovačku i baltičke zemlje) privukle su strana i domaća ulaganja u proizvodne i izvozne orijentirane aktivnosti na kojima se temeljila i njihova ekspanzija u godinama krize, a u tome su im svakako pomogli niži troškovi rada, velik broj zapošljive radne snage, sveukupno niži troškovi poslovanja i stimulativne porezne politike, a na početku i tijekom krize povećanju konkurentnosti gospodarstva Češke, Poljske, Mađarske i Rumunjske pridonijela je i velika deprecijacija njihovih valuta.

Faktor euriziranosti sljedeći ključan faktor manjka interesa za euro jest i znatno niži stupanj euriziranosti ekonomije u usporedbi s Hrvatskom. Te države nisu godinama svoju financijsku stabilnost gradile na euru, pa sada imaju širi manevarski prostor i ne moraju se žuriti s uvođenjem eura.

Hrvatska bilježi znatno veći stupanj euroizacije duga javnog i privatnog sektora nego bilo koja nova članica EU izvan europolučja. Tako dolazimo i do ključnog odgovora zašto Poljska, Češka, Rumunjska i Mađarska mogu biti euroskeptici, odnosno nisu spremne odreći se aktivne monetarne politike – nego se koriste svim kanalima kontracikličnog djelovanja koje neovisna monetarna politika može ostvariti, a za što je u uvjetima slobode međunarodnih tokova kapitala nužan fleksibilan tečaj. Rumunjska je čak i bila na putu da 2019. uvede euro, ali je od toga odustala i radije deprecirala valutu kako bi ojačala konkurentnost domaćih proizvodnje i izvoza. Negativne učinke deprecijacije korigirala je smanjenjem PDV-a i drugih poreza pa je na kraju zabilježila i rast plaća i standarda građana, izlaže Ivanov razloge za mnogo komotniju situaciju članica izvan EU. Ušle su prije u Europsku uniju, nisu svoju stabilnost ‘zalijepile’ na euro, uvelike su iskoristile ekonomske instrumente koje su imale na raspolaganju i uspješnije su se integrirale u europsko tržište.

Temeljni je problem eura, čini se, njegova načelna neprikladnost za nedovoljno razvijene ekonomije, koje tijekom uzlazne faze ostvaruju koristi od jeftine valute i investicija (nerijetko u neproizvodne sektore), a preko noći se promjenom ciklusa nađu u nebranom grožđu kada svi ti jučer privlačni krediti dođu na naplatu. U tom smislu Hrvatska je mnogo bliža mediteranskim zemljama nego istočnoeuropskim koje pružaju dobar uvid u opasnosti eura, objašnjava Ivanov.

S obzirom na razinu negativne neto međunarodne investicijske pozicije (NIIP), odnosno golem vanjski dug generiran inozemnim zaduživanjem u razvijenim članicama europolučja, mi smo čisti Mediteran – čitajte periferne zemlje europolučja uključujući Portugal, Španjolsku, Italiju i Grčku. One su najviše pokazale konstrukcijske slabosti europolučja koje predstavljaju valutnu (monetarnu) uniju, ali nije fiskalna unija. Riječ je o sistemskoj konstrukcijskoj greški slobode međunarodnih tokova kapitala (inozemnog zaduživanja juga u razvijenim zemljama sjevera) uz slobodne tokove robe i usluga – koji u nedovoljno produktivnim zemljama uzrokuju deficit vanjskotrgovinske razmjene (što pokazuju i pretkrizna iskustva Hrvatske, a na putu smo da to opet bilježimo u budućnosti). Drugi su dio sistemskih greških učinca slobode (međunarodnih) tokova kapitala na stvaranje balona na tržištu nekretnina, dionica i drugih cijena imovine (nekad na siromašnom jugu, a danas sve više na bogatom sjeveru). Niz je mjera poduzet kako bi se ovaj sistemski nedostatak eura otklonio, no, upozorava Ivanov, ‘to ne znači da se neće pojaviti neki novi, drugačiji od ovih koji su nam poznati pa o njima vodimo više računa’. U svom se razmišljanju, dakle, ne možemo voditi za primjerima istočnoeuropskih članica ni onih razvijenih zapadnih koje su odbacile euro, ali bismo zato pozorno trebali proučiti članice koje su u euru, a nisu nesklone ideji izlaska (Italija, Grčka).

Kotarski se u svojim razmišljanjima uglavnom podudara s Ivanov, a načelnji je zaključak oboje stručnjaka da bi Hrvatska trebala uvesti euro, ali pripremljena. ‘Utrčavanje’ u euro samo da bi premijer i guverner imali što raditi sljedećih pet godina najlošiji je mogući razlog za uvođenje eura, pogotovo zato što polovična rješenja strukturnih nedostataka eura tek treba testirati u sljedećoj krizi (utoliko je razumljiva poljska najava da će još promatrati euro neko vrijeme). To potvrđuju i razne izjave iz Mađarske i Poljske u kojima je jasno da te zemlje ne žele uvesti euro prije nego što postignu dovoljnu razinu razvijenosti (mađarski premijer Viktor Orban smatra da euro nema smisla prije nego što BDP mjeren paritetom kupovne moći ne dosegne 90 posto prosjeka eurozone). Ne treba zaboraviti ni negativno stajalište niza uglednih ekonomista, poput Hans-Werner Sinna, koji je pisao izgubljeni gospodarski program HDZ-a, Stiglitsa i jednog od tvoraca zajedničke valute Otmaro Issinga, koji su redom skeptični prema budućnosti jedinstvene europske valute, najviše zato što se pokazalo da vrlo teško miri specifičnosti bogatih i siromašnih u kriznom razdoblju.