LUTHER

Luther je rad smatrao dužnošću jer koristi ne samo pojedincu nego društvu u cjelini. Želja za ostvarenjem kroz rad, pokretanje vlastitog posla, otvorenost trgovini i akumulacija bogatstva ugrađeni su u kapitalizam, a prema mišljenju Maxa Webera sve to zahvaljujući duhu protestantske etike, koja je bila pokretačka snaga kapitalističkog sustava.

U jeku krize eurozone prije nekoliko godina, kada su se oči u oči našli europski sjever i jug, mnogi su bili skloni razilaženja u razmišljanjima o fiskalnoj disciplini pripisati i nekim dubljim, tradicionalnim razlikama između naroda. Uz poslovno posezanje za Drugim svjetskim ratom i tko je komu ostao dužan, razlike u vjerskim pogledima nekako su se nametale i bez previše razmišljanja. Uz iznimku pravoslavne Grčke, sve problematične, periferne članice bile su katoličke, dok su s druge strane, prijekorno gledajući na njih, stajale mahom protestantske zemlje, zgrožene lakoćom kojom katolici u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj te pravoslavci u Grčkoj troše novac. Francuzi možda nisu periferni, ali su dio istoga religijskog kruga i jedna od najproblematičnijih nacija u pogledu državnih financija, pa su se izvrsno uklopili u tu tezu.

U središtu toga percipiranog ili stvarnog sudara svjetova bila je protestantska Njemačka u kojoj je na posljednji dan listopada prije točno 500 godina Martin Luther navodno prikucao svojih 95 teza (povjesničari spore je li ih zaista zakucao na vrata crkve u Wittenbergu, kako legenda kaže). Te 1517. svećenik i teolog Luther pokrenuo je reformaciju, odnosno raskol unutar Katoličke crkve, čiju je izraženu ljubav prema novcu prezirao, posebice naplaćivanje oprosta grijeha (indulgen-ciju) i raskošan život klera. Famoznih 95 teza pozivalo je na raspravu o tadašnjim uvjerenjima Katoličke crkve, u čijem je središtu bilo dovođenje u pitanje koncepta davanja oprosta u zamjenu za novac (kako platitelju, tako i njegovim voljenima), što je crkva intenzivno prakticirala i time, tvrdio je Luther, poticala kršćane na lažno pokajanje, istodobno ih obezbrabrujući u činjenju milosrdnih djela (jer je indulgencija imala veću duhovnu moć i jednostavno bila isplativije ulaganje). Iako se njegova razmišljanja uglavnom iscrpljuju na toj problematici, Luther je pokretanjem protestantizma začeo vrlo dalekosežne procese koji i danas, vjeruju mnogi, utječu na pristup i stajališta u području poslovne etike.

Popularno razmišljanje, utjelovljeno u kapitalnom djelu jednog od očeva sociologije Maxa Webera, ‘Protestantska etika i duh kapitalizma’, kaže kako su protestanti skloniji štednji i predanom radu od pripadnika drugih religija zahvaljujući etici koja je ugrađena u njihovu religiju. Nije čudo što su mnogi nakon izbijanja krize u eurozoni i jasne podjele zemalja prema prevladavajućoj religiji u njima odmah posegnuli za Weberovom knjigom kako bi objasnili što leži u biti problema. Na toj svjetonazorskoj razini, ide priča, narodi na koje je protestantizam imao ključan i dugotrajan efekt, poput Nijemaca i Nizozemaca, skloniji su trošiti pažljivo i u skladu sa stvarnim mogućnostima, dok su ostali, recimo južni narodi, uglavnom otporni na utjecaj protestantizma, financijski neodgovorni i razmetni. Ista logika proteže se na rad i radnu etiku.

Prema stereotipu, sjevernjaci (u određenoj mjeri i srednjeeuropski narodi poput Švicara) marljivi su i žive da bi radili, dok je situacija s južnjacima obrnuta, oni rade da bi živjeli i ne poštuju samu ideju rada. Dok je prva teza i danas atraktivna za raspravu, druga je statistički temeljito opovrgnuta, ali žilava. Južni narodi rade u prosjeku znatno dulje, a prednost u prihodima sjevera proizlazi iz nekih drugih, sasvim ekonomskih razloga, ponajprije veće produktivnosti rada, upotrebe naprednijih tehnologija, obrazovnog sustava usklađenijeg s potrebama tržišta, manje rasprostranjene korupcije, kolonijalne prošlosti itd.

Premda je riječ o velikom pojednostavnjivanju i eliminaciji niza drugih važnih faktora, te teze još zaokupljaju maštu mnogih stručnjaka iz područja sociologije, ekonomije, politologije i psihologije zato što je u osnovi riječ o neopipljivom, ali intelektualno zavodljivom konceptu mentaliteta, a na njega sasvim sigurno, barem do neke, utječe religija. Pojedinac, dakle, ne mora biti vjernik da bi bio pod utjecajem ušanjenih vjerski definiranih vrijednosti.

Protestantska radna etika podrazumijeva marljiv i naporan rad, disciplinu i štedljivost, osobine koje na razini uopćenih predrasuda nije teško vidjeti kod većine sjevernih naroda. Razmetnost, vjeruju mnogi, nije društvena norma u Njemačkoj ili Švedskoj, ali je zato vrlo rasprostranjena u Italiji, Hrvatskoj ili Grčkoj. Dok katolička i pravoslavna religija naglasak stavljaju na poštovanje forme i tradicije, kao što je odlazak na bogoslužje, slavljenje vjerskih blagdana, sveti sakramenti, ispovijed i slično, protestantsko razmišljanje povezuje ljudski rad izravno s Bogom, odnosno tvrdi da se radom čovjeka ispunjava Božja želja. Rad je, smatrao je Luther i ugradio u protestantizam, dužnost jer koristi ne samo pojedinca nego i društvu u cjelini. Kalvinizam, ogranak protestantizma, to je razmišljanje dodatno razradio postavljanjem osobina protestantske etike kao kriterija prema kojem se može razlučiti je li netko određen za spas ili nije. Za kalviniste kupnja luksuza je grijeh sama po sebi, ali je ostvarivanje dobiti i materijalni uspjeh zato znak Božje milosti i sva kako poželjan jer sugerira spasenje.

Weber je te vjerske koncepte izravno povezao s ekonomskim navikama i tržišnom ekonomijom, postuliravši da je kapitalizam u sjevernoj Europi izrastao na zasadima protestantske etike. Kao dokaz svoje teze navodio je veću uspješnost ekonomije u protestantskim krajevima u usporedbi s ekonomijama u drugim vjersko-kulturološkim krajevima, što u današnje vrijeme i nije posebno uvjerljiv argument. Želja za ostvarenjem kroz rad, pokretanjem vlastitog posla, otvorenost trgovini i akumulacija bogatstva ugrađeni su u kapitalizam, a prema Weberovu mišljenju to uvelike duguju duhu protestantske etike koja je bila pokretačka snaga u pojavljivanju kapitalističkog sustava (ne i jedina, ograđuje se).

Iako i katolici pridaju dosta pozornosti radu, za njih on nema takvu božansku auru kakvu mu daju protestanti koji ga zapravo pretvaraju u samu srž ovostrane egzistencije i znak predanosti Bogu. Konkretnije, to znači da ne postoje nevažni ili manje važni poslovi, da duge treba podmirivati na vrijeme, raditi efikasno i minimizirati ‘trošenje’ vremena, trošiti koliko se ima, izbjegavati razmetnost i luksuz te paziti na korist šire zajednice.

To, doduše, nije pravilo u kapitalizmu koji rad vidi tek kao sredstvo maksimizacije dobiti. Weber je i sam toga svjestan, kao što pokazuje sljedeći ulomak. ‘Za puritanice je rad bio poziv; mi smo prisiljeni raditi. Kada je asketizam izašao iz monaških ćelija u svakodnevni život i počeo dominirati svjetovnim moralom, odlagao je svoju ulogu u izgradnji fascinantnog kozmosa modernog ekonomskog poretka. Taj je poredak danas vezan s tehnološkim i ekonomskim uvjetima strojne proizvodnje koja utvrđuje živote svih pojedinaca rođenih u tom mehanizmu, ne samo onih izravno za interesiranih za ekonomsku akviziciju, nedoljivom silom. Možda će ih tako definirati dok zadnja tona fosiliziranog ugljena nije izgorjela. Prema Baxterovu mišljenju, briga za vanjska dobra treba počivati na ramenima sveca poput laganog ogrtača koji se može zbaciti u bilo kojem trenutku. No sudbina je odredila da ogrtač postane željezni kavez’, napisao je Weber.

Radna etika koja je tako sudbonosno definirala rani kapitalizam, štoviše utjecala, navodi Weber, na njegovo stvaranje, u međuvremenu je, još za njegova života, nestala. Rad kao nagradu samom sebi zamijenio je rad kao sredstvo stjecanja, ali bez nekog izraženog spiritualnog elementa. Poznati sociolog znao je vrlo dobro da spona između protestantske etike i kapitalizma ne može biti jedina, odnosno da proučavanje odnosa tih dvaju pojmovi ne znači isključenje drugih faktora koji su utjecali na razlike u pristupu vođenju posla i radu između društava, no smatrao ju je ključnom u definiranju izvornih vrijednosti kapitalizma i načina poslovanja te izvorom velike uspješnosti.

Plaćanje dugova, predanost radu, općeprijetna disciplina i odgovornost u profesionalnom životu, osjećaj za filantropiju i doprinos zajednici, efikasnost kao temelj poslovanja i planiranje uvelike su živi i zdravi danas u mnogim društvima protestantskog kruga, a protestantska etika svakako nije jedini faktor, ali može se naslutiti da nije zanemariv njezin utjecaj na razvoj moderne poslovne etike. Ključno je primijetiti da u protestantskoj etici novac i dobit nisu cilj, već posljedica težnji nečemu većem, što se znatno razilazi s prevladavajućom kapitalističkom strukturu vrijednosti. Poduzetnost i rad prije svega su alati za bogaćenje, a ne za ispunjenje pred Bogom i to je jedno od bitnih razilaženja protestantske etike i kapitalizma, kao što je Weber i sam uočio.

Drugo, moderni kapitalizam teško može funkcionirati bez velike rastrošnosti i želje za nepotrebnim stvarima, odnosno luksuzima. Potrošnja je njegova sama srž bez koje teško može biti velikog materijalnog uspjeha, pa se na kraju čini da protestantska etika ne bi dovela daleko bez onih drugih etika, permisivnijih prema rastrošnosti. Njemačka može biti velika izvozna sila i gomilati proračunske sufičite samo dok na svijetu postoje Hrvatske, Grčke, Italije i druge države koje će njihove proizvode kupovati u velikim količinama, pa i kada si to realno ne mogu priuštiti. Jednomu višak, naime, neizbježno je u ovom slučaju drugomu manjak.