Unutar bogatih zemalja rastu razlike između pojedinih gradova i regija. Smanjena mobilnost radne snage uparena s intervencijama država koje ekonomski zamrša mjesta na životu održavaju dotacijama dodatno utječe na postojanje depresiranih gradova i regija i njihovu zaglavljenost u negativnom ekonomskom ciklusu. Pametnije upotrijebljeni poticaji i nove tehnologije mogu smanjiti razlike.
Nejednakost jedan je od ključnih problema razvijenih ekonomija u posljednje vrijeme, a posljedice trenda koji se dugo opire prevladavajućim ekonomskim razmišljanjima višestruke su. Politički šokovi poput Brexita, Donald Trumpa, uspjeha populističkih stranaka na Zapadu i dužničke krize u Europi otkrili su još jednu dimenziju problema nejednakosti koji se dosad uglavnom fokusirao na razlike između društvenih skupina.
Nejednakost se, naime, grupira i geografski, ne samo klasno, što jasno pokazuju detaljnije analize izbornih rezultata. Cijeli gradovi i regije premoćno su se izjašnjavali za određene opcije i takva politička opredjeljenja često su čvrsto korespondirala sa širim ekonomskim kriterijima. Primjerice, ekonomski zaostalije regije nesklone su imigraciji iako nerijetko same uopće nisu predmet imigrantskog pritiska, a sklone ekstremnijim i populističkim političkim opcijama koje obično obećavaju vratiti društveno-ekonomski sat unatrag. Kako piše Economist, uz obilje različitih podataka, konvergencija regija i gradova u bogatim zemljama nestala je jednako kao i konvergencija između bogatih i siromašnih pojedinaca, što znači da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Doduše, ona nije sasvim nestala, već se jednostavno premjestila prema zemljama u razvoju gdje je vrlo živahna, pa tako nerazvijene zemlje galopirajući zatvaraju jaz s bogatima, a istovremeno unutar bogatih zemalja raste nejednakost između društvenih skupina, ali i pojedinih regija. Rezultat je velik broj zapuštenih područja koja životare uz obilatu pomoć države i bez perspektive skorog uzleta.
Pokazalo se da isto pravilo vrijedi za tehnologiju, koja poslovično lako prelazi granice, ali se ne ‘spušta’ više toliko lako unutar jedne ekonomije od onih najprobitačnijih kompanija prema tehnološkim sporijima. Konkretnije, velike kompanije koje inoviraju i upotrebljavaju najnovije tehnologije ne disperziraju tu tehnologiju brzim tempom na manje, tromije i geografski bliske kompanije kao što je nekoć bio slučaj, primjećuje Economist. Jedan od utvrđenih razloga je manjak volje za usvajanje novih tehnologija, ali i usmjerenost najnaprednijih kompanija prema globalnom tržištu, zbog čega je difuzija tehnologije na lokalnoj razini znatno manja.
Smanjena mobilnost radne snage, odnosno njezina nevoljnost da se preseli u potrazi za poslom, uparena s intervencijama država koje ekonomski zamrša mjesta održavaju dotacijama na životu, dodatno utječe na postojanje depresiranih gradova i regija i njihovu zaglavljenost u negativnom ekonomskom ciklusu. Jednako tako, visoki troškovi života u ekonomski atraktivnim lokacijama često poništavaju eventualni rast prihoda radnika koji bi se zaposlili na prosperitetnijim mjestima. Tu su i socijalni obziri, mladi ostaju u ‘zaboravljenim’ gradovima da bi se brinuli za starije, primjerice, pa su u tom smislu državne politike usmjerene na održavanje populacije takvih mjesta, u kombinaciji s često destimulirajućim populacijskim politikama najrazvijenijih mjesta koje ograničuju brzinu i opseg širenja, razumljive. Postoji svijest da bi odlaskom mladih i najproduktivnijih ljudi problem tih mjesta bio samo još gori, što je i Hrvatska osjetila na svojoj koži.
