Politička sekcija

Osim otvorenih pitanja, mnogo je prostora za suradnju – i političku i gospodarsku. Tomu u prilog ide vrlo veliko gospodarsko izaslanstvo u Predsjedničinoj pratnji koje je naviknuto na poslovanje s Rusijom i u njoj te želi i dalje poslovati, kao i interes s ruske strane.

Kad je planiran, službeni susret Kolinde Grabar-Kitarović i Vladimira Putina bio je uvjetovan političkom nužnošću. Jer nije normalno da Hrvatska ima potpuno zapuštene međudržavne odnose s državom koja je toliko snažna, a istodobno i toliko politički aktivna i prisutna i u Hrvatskoj, a još više u našem susjedstvu. No da su svi vraćevi birali tajming tog summita ne bi vjerojatno mogli izabrati intenzivnije i zgušnutije vrijeme od ovog tjedna, u kojem s prvim uhićenjima čelnih ljudi Agrokora i početkom kaznenog procesa započinje nova etapa, u kojoj će se morati donijeti i najvažnije odluke: što i kako dalje s Agrokorom. A to su odluke koje se tiču ne samo budućnosti Agrokora već i budućeg modela hrvatskoga gospodarstva (promjena ili status quo?), kao i pitanja nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane u Jugoslovenskoj Europi. Interesi Rusije i Hrvatske u tom su raspletu prilično različiti. No Agrokor je samo jedna od tema, koja pridonosi visokom intenzitetu političkih interesa između Rusije i Hrvatske. I Putinov izbor rezidencije u Sočiju za mjesto susreta to simbolično potvrđuje.

Temeljna politička opredjeljenja Rusije i Hrvatske različita su pa čak i dijametralno suprotna. Hrvatska je predana članica NATO-saveza, i to je jedno od rijetkih pitanja u vezi s kojim postoji suglasnost svih relevantnih hrvatskih političkih stranaka. Rusija želi zauzeti širenje NATO-a na Srbiju i BiH (u kojoj je adut Republika Srpska) i učiniti ih svojim uporištima u ovom dijelu Europe. Rusija je kao znak svojih namjera nedavno poslala Srbiji eskadrilu svojih starih lovaca MIG-29. SAD je kao znak svojih namjera nedavno poslao Hrvatskoj ponudu za svoje lovce F-16 najnovije generacije, u širem gospodarskom paketu. I to su simbolične i razumljive poruke, koje se taktično preskoče.

Rusija želi ostvariti monopol na opskrbu plina u Europi i pritom je spremna poslužiti se svim sredstvima, Hrvatskoj to načelno nije u interesu, jer energetski je monopol korak do političke ovisnosti. Osim toga, gradnja terminala LNG-a na Krku nije samo način za jačanje hrvatskog partnerstva sa SAD-om, koje je Hrvatskoj nužno zbog regionalnog odnosa snaga, već je to i prilika za gospodarski razvoj i jaču integraciju s državama srednjeeuropskoga kruga. A to što hrvatska strana godinama odugovlači gradnju terminala za LNG i to što je Putin možda spreman nekim ne baš transparentnim načinima nagraditi one koji to čine, to nije pitanje spora niti s Rusijom niti s njezinim predsjednikom. To je pitanje koje treba adresirati hrvatskim političko-energetskim gremijama, kao pitanja možebitne korupcije, a ne međudržavnog spora.

U svemu ostalom Hrvatska i Rusija imaju mnogo prostora za suradnju, kako na gospodarskom tako i na političkom planu. Tome u prilog govori iznimno veliko gospodarsko izaslanstvo u pratnji Predsjednice, koje je naviklo i želi poslovati s Rusijom i u Rusiji, kao i interes s ruske strane.

Kad je o političkoj i geopolitičkoj razini riječ, primjetno je približavanje i novo savezništvo Putinove Rusije i Erdoğanove Turske na euroazijskom prostoru, kao i približavanje njihovih regionalnih štićenika: Vučićev Srbije i Izetbegovićeve bošnjačke komponente u BiH. Potvrđeno je to i prošlotjednim vrlo srdačnim i čak raspjevanim (vanjskopolitički ministar Dačić) susretom Vučića i Erdoğana u Beogradu. Hrvatska vanjska politika ne bi smjela dopustiti pasivnost i ostanak izvan tih kombinacija. Osobito imajući na umu da je i Putinov i Erdoğanov utjecaj u BiH u posljednjih petnaestak godina znatno porastao, a američka premoć bitno poljuljana. Hrvatska ne bi nikako trebala imati Rusiju za protivnika kada je riječ o politici prema BiH. A postoji prostor za dogovor. Hrvatska ne treba imati nikakvih iluzija da će Rusija prestat podržavati Srbiju i njezine ambicije širenja utjecaja na cijeli postjugoslavenski prostor. Ali problem su slabosti hrvatske (vanjske) politike i nedefiniranost nacionalnog interesa, a ne ruska ili srpska aktivnost.

I dakako da Putin nije ni očekivao da će mu hrvatska predsjednica u Sočiju ponuditi konzultantske usluge naših stručnjaka za integraciju Donjecka i Luganska. Ne zato što bi se Putin bojao uspjeha naših konzultanata, jer on dobro zna da hrvatsko Podunavlje nisu mirno reintegrirali konzultanti, već uvjerljivost hrvatske vojske i snaga američke politike. Već zato što se o nekim stvarima na nekim mjestima – jednostavno ne govori.