Svakog dana 13 prijava

Nije sporna lojalnost vlasniku. Svugdje u svijetu menadžer će često poslušati vlasnika usprkos tome što je svjestan da povlači krivi poslovni potez. No ako se utvrdi da su članovi Uprave i NO-a Agrokora kršili zakone, možemo reći da su prešli granicu lojalnosti vlasniku i postali slijepi poslušnici, najvjerojatnije u zamjenu za velik novac. No uz takav novac ide i rizik od istrage i zatvora.

Općenito gledajući, u Agrokoru se dogodio potpuni kolaps korporativnog upravljanja. Svi su upravljački mehanizmi bili kompromitirani. Upravo su standardi korporativnog upravljanja ono na čemu međunarodna investicijska javnost uporno inzistira već gotovo 20 godina. Sada vidimo zašto. Primjerice deficit korporativnog upravljanja u radu odbora koncerna vidljiv je po tome da su se odbori rijetko sastajali te da se na njima ključne odluke očito nisu adekvatno predstavljale – objašnjava Hruška.

Todoriću je još prije nekoliko godina bilo jasno da se sustav odlučivanja mora reorganizirati i čak je u tom smislu poduzeo konkretne korake kako bi neke strateške odluke prebacio na niže razine, tj. na uprave tvrtki u vlasništvu Agrokora. Bilo je to i vrijeme pojačanog angažmana njegove djece, ali je na kraju i sam Todorić digao ruke od svega rekavši u širem krugu ljudi da nema snage za takav pothvat, nastavljajući upravljati koncernom prema starim navikama. Ostalo je nejasno što se u međuvremenu dogodilo da takav projekt nije proveden.

Ipak, kako kaže naš drugi sugovornik, bivši član Agrokorovog sustava, čak i da se promijenio način donošenja odluka, menadžeri bi znali da je uvijek tu negdje vlasnik čija se mora slušati, pogotovo ako je u pitanju poduzetnik staroga kova kakav je Todorić. Smeta mu što se sad toliko napada Todorića jer utjecaj vlasnika na Upravu nije karakterističan samo za njega, nego i za sve vlasnike velikih kompanija u svijetu i uvijek će vlasnik biti taj koji će se na ovaj ili onaj način miješati u poslove uprave. U Agrokoru je bila tzv. ‘plitka organizacija’ s vlasnikom na čelu Uprave i priznaje da je i sam pristajao na ustupke.

To i nije najveći problem kada je u pitanju normalno poslovanje, jer je vrlo teško odbiti vlasnika kada traži da ne kontroliram neki sektor, iako sam formalno zadužen za njega, nego ću kontrolirati preostale sektore. U tako velikim sustavima nakon nekog vremena shvate tko što može raditi, ali stvar funkcionira sve dok nema ekstremnih situacija – priča sugovornik.

Upravo je riječ o ekstremnoj situaciji jer jedno je poslovni potez poput kupnje Mercatora, za koji se, koliko se zna, članovi Uprave nisu suprotstavljali Todoriću, a drugo je kada vlasnik traži da se nešto uradi mimo zakona. Naš pravni stručnjak Hrvoje Kačer kaže da menadžer, da bi donosio odluke, treba znati koje može odbiti, što znači da su članovi Uprave trebali biti kompetentni kako bi znali što je protuzakonito, a što nije. Uvijek će postojati razlika između želja vlasnika i zakona, odnosno želja države i tada predsjednik ili član uprave mora znati što je zakonito, a što ne. Ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić ističe da je najvjerojatnije tu riječ o tome da su članovi Uprave primali veliku plaću za rizik koji snose prihvaćajući sve zahtjeve vlasnika, a činjenica da ih ni državne službe nisu kontrolirale davala im je dodatnu sigurnost: – No ja bih postavio obrnuto pitanje, tj. bi li bilo tko od njih pristao to raditi za upola manju plaću. Naravno, ako je pretpostavka o visokim plaćama točna – napominje Jurčić.

On posebno napominje da uprava čak ne može provoditi ni protuzakonitu odluku skupštine koja je na papiru, dakle, ima trag, a kamoli usmeni zahtjev vlasnika. Dakle, ako se potvrdi da su financijski pokazatelji krivotvoreni, onda članovi Uprave snose odgovornost jer su znali ili morali znati da je revizija poslovanja krivotvorina i mogli su zatražiti mišljenje i nekog drugog revizora. Međutim, napominje Kačer, riječ je ipak o mnogo većem problemu koji je već spomenuo Jurčić.

Ako je točno, a vjerojatno jeste, da u Agrokor i njegove tvrtke najmanje deset godina nije ušla porezna ili druga kontrola, onda to znači da je svaki član Uprave Todorićevu tvrtku doživljavao kao organizaciju koja je iznad države.

U takvoj atmosferi odgovornost članova Agrokorove uprave trebala bi biti manja, a najveći krivci trebali bi biti oni koji su bili dužni kontrolirati takav sustav, od najviših državnih dužnosnika pa nadalje – kaže Kačer. S njim se slaže i Hruška kao i njegovi kolege Marijan Cingula i Ljubo Jurčić.

Je li uhićenje 12 ljudi i pretpostavimo trojice Todorića išta drugo nego žrtvovanje janjadi kako bi se spasili oni koji su možda i još više odgovorni, jer možemo to tako gledati, Todorić i najbliži suradnici radili su samo ono što im je bilo dopušteno. Osim državnih dužnosnika, Cingula ističe da su i drugi trebali nešto učiniti, primjerice ako je poduzeće u burzovnoj kotaciji, tada vanjski nadzor mora obavljati i Hanfa, pa i sama burza kad se ‘iz aviona vidi’ da nešto ne ‘štima’. Prezaduženost poduzeća i slaba likvidnost dovoljni su razlozi da se pozorno pročitaju svi spomenuti dokumenti te da se prate novčani tokovi.

Kao što kaže jedan naš sugovornik, član uprave koji drži do sebe neće izvršiti protuzakoniti nalog vlasnika. On će gotovo sigurno dobiti otkaz, ali svaki pametan menadžer još prilikom potpisivanja ugovora osigurat će se visokom otpremninom, tako da ga manje boli otkaz. Ipak, usprkos tvrdnjama i nekih svjedoka, profesor Hruška ne vjeruje da je Todorić baš bio taj koji je uvijek i u vezi sa svime imao mišljenje koje nije dolazilo u pitanje.

Takav bi se stil mnogo brže pokazao pogubnim. Vjerujem da je u najviše slučajeva Ivica Todorića saslušao, a često i prihvatio sugestije članova svoje uprave i ostalog menadžmenta ako su bile argumentirane i uvjerljivo predstavljene – ističe Hruška.

Još jedan sugovornik smatra da stvari nisu crno-bijele jer vjeruje da će gubitak Agrokora na kapital ipak biti manji, odnosno da će to biti negdje na sredini između Todorića i Ramljakove revizije. Na pitanje zašto tako misli, kaže da je logično da je Todorić htio napuhati brojke, a da sadašnja uprava nastoji umanjiti vrijednost tvrtke kako bi izvukla što manji postotak povrata dugova i pokazala da je Todorić loše vodio kompaniju. Dakle, što ako uhićeni zatraže vještačenje poslovanja Agrokora, tj. treću reviziju i ako se utvrdi da baš i nije to onako kako nam je predstavljeno.

Ipak, treba reći da nije sporna lojalnost Todorića jer životna nas praksa uči da je teško suprotstaviti se zahtjevima vlasnika. Svuda u svijetu menadžer će često poslušati vlasnika unatoč tome što je svjestan da čini krivi poslovni potez. No ako se utvrdi da su članovi Uprave i NO-a Agrokora kršili zakone, onda možemo reći da su prešli granicu lojalnosti vlasniku i postali slijepi poslušnici, najvjerojatnije u zamjenu za velik novac. No uz takav novac ide i rizik istrage i zatvora.

Posljedice megaprocesa poput ovog u Agrokoru uglavnom su svedene na neugodan i dugotrajan susret s pravosuđem i velik trošak kvalitetnih kaznenih odvjetnika. Čak i kad takvi procesi završe bez zatvorske kazne, ta iskustva traju godinama i znače kraj poslovne karijere.

Objektivne teškoće s kojima se suočavaju tužitelji, među kojima je i već notorna sporost pravosuđa, nisu potpuno zakočile procesuiranje gospodarskoga kriminala, iako je istina da su ga usporile. Podaci iz Izvješća Državnog odvjetništva za 2016. pokazuju da je u strukturi kriminaliteta gospodarski kriminal s 3463 prijave treća najzastupljenija vrsta kriminala u državi. Možda ne izgleda mnogo u odnosu na 37.813 prijava koliko su ukupno lani primila državna odvjetništva, ali ipak na tužiteljske adrese za gospodarski kriminal svakog radnog dana stignu prijave protiv 13 osoba. Tužitelji su 54,1 posto prijava odbacili, optuženo je 957 osoba, a presudom je obuhvaćeno 1067 osoba, od čega ih je 812, odnosno nešto više od 75 posto, osuđujuće. Na bezuvjetne zatvorske kazne osuđeno je 135 osoba, 576 na uvjetne, s radom za opće dobro i novčanom kaznom prošla je ukupno 101. osoba, a oslobađajućim i odbijajućim presudama obuhvaćeno je 255 osoba. Glavnina odbačaja proizlazi iz prijava za prijevare koje podnose tvrtke koje nisu pokušavale ili nisu naplatile svoja potraživanja, ali ne zbog kaznenih djela nego zbog objektivnih teškoća u poslovanju ili gospodarske krize. Prijave za gospodarski kriminal u pravilu pristiju od oštećenih te su nerijetko zakasnjene, odnosno podnesene su dugo nakon događaja, što otežava dokazivanje nedjela, budući da se dokumentacija ne mora vječno čuvati. A u slučaju da je riječ o kriminalnim namjerama, ni ne želi. Interesantno je da se, primjetno je u Izvješću DORH-a, bitno drugačije ne događa ni s prijavama koje podnose policija, Porezna uprava i druga državna tijela, pri čemu Porezna uprava nerijetko ne dostavlja relevantnu poslovnu dokumentaciju trgovačkih društava, već samo vlastiti nalaz. Velik udjel odbijajućih presuda, pak, rezultat je neujednačene sudske prakse u procjeni koji se zakon primjenjuje. Naime, donošenjem novoga Kaznenog zakona 2011. nastao je problem u pravnom shvaćanju kontinuiteta staroga kaznenog djela zloporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i novog nedjela zloporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, a onda i u shvaćanju koji je sud nadležan. Državna odvjetništva bore se protiv takvih presuda prijedlozima za obnovu kaznenog postupka i podizanjem novih optužnica za ista kaznena djela, ali dosad su sudovi tek u nekoliko predmeta prihvatili takve prijedloge.

Jesu li, dakle, predstojeca istraga i mogući kazneni proces za Agrokor osuđeni na propast? I isplati li se gospodarski kriminal u odnosu na rizik? Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, posljedice megaprocesa poput ovog u Agrokoru uglavnom su svedene na neugodan i dugotrajn susret s pravosuđem i trošak kvalitetnih kaznenih odvjetnika. No čak i kad takvi procesi završe bez zatvorske kazne, činjenica je da ta iskustva traju godinama, da su jako skupa i da su karijere biznismena iz tih predmeta u pravilu uništene. A i osobni odnosi trpe posljedice. Za one manje, koji razmišljaju poput žabe koja je vidjela konje da se potkivaju, posljedice mogu biti i znatno teže te su i kaznena osuda i zatvor unutar realnih očekivanja. Razvidno je to iz podataka DORH-a, unatoč već poznatoj sporosti pravosudnog sustava i svim objektivnim i subjektivnim teškoćama u kaznenom progono gospodarskoga kriminala.