DRUGACHIA

Nobelova nagrada za ekonomiju postala je jedna od dosadnijih kategorija inače vrlo zapaljivog priznanja, iako nije uvijek bilo tako. Ono što su nekoć dobivali maštoviti ekonomisti s nerijetko kontroverznim i dalekosežnim uvidima (Friedman, Krugman, Stiglitz, Hayek itd.), posljednjih godina krasi vitrine profesionalnih istraživača s vrlo usko definiranim poljem istraživanja koje ili malotko razumije ili za koje malotko iskreno mari.

Ove je godine ovjenčan Richard Thaler, naravno Amerikanac, za doprinos bihevioralnoj ekonomiji, odnosno proučavanju donošenja ekonomskih odluka. Njegova revolucija, doduše, dogodila se davno, a otpočetka je bila i neizbježna, pa se nagrada čini pomalo zakasnjelom. Thaler je svijetu podario zaključak da ljudi ne donose uvijek racionalne ekonomske odluke i iscrtao konzistentnost, pa i svojevrsnu predvidljivost te iracionalnosti, odnosno ono čime marketing raspolaže otkako postoji trgovina.

‘Da biste se mogli dobro baviti ekonomijom, morate imati na umu da su ljudi ljudi’, rekao je nakon dobivanja nagrade. Njegovu važnost ipak ne treba olako odbaciti jer je bio presudan u odvlačenju ekonomista svjesnih elementa iracionalnosti, ali na njega imunih, od toga pogrešnog uvjerenja.

Ni drugi Thalerovi radovi ne nude baš nove ili neočekivane spoznaje, poput uočavanja da ljudi svojoj imovini daju višu vrijednost samo zato što je njihova ili da osjećaj pravednosti transcendira osobnu korist. Važnost stoga ne proizlazi iz samog sadržaja koliko iz toga da je ekonomsku znanost 20. stoljeća, čvrsto opredijeljenu za pogrešne pretpostavke, pogurnuo u pravom smjeru, utvrdio pravilnosti u nepravilnu ponašanju te istraživanjem potvrdio ‘ono što svi pretpostavljaju’.

Ovogodišnji Nobel dobrodošao je i zato što stvara protutežu upornim pokusajima ekonomske znanosti da se predstavi kao egzaktna i matematički utemeljena potvrdom važnosti psihologije i uvijek prisutnog faktora nasumičnosti u ključnim ekonomskim procesima.