U hladnoj sezoni kuju se vrući planovi

Nobelova nagrada za ekonomiju postala je jedna od dosadnijih kategorija inače vrlo zapaljivog priznanja, iako nije uvijek bilo tako. Ono što su nekoć dobivali maštoviti ekonomisti s nerijetko kontroverznim i dalekosežnim uvidima (Friedman, Krugman, Stiglitz, Hayek itd.), posljednjih godina krasi vitrine profesionalnih istraživača s vrlo usko definiranim poljem istraživanja koje ili malotko razumije ili za koje malotko iskreno mari. Ove je godine ovjenčan Richard Thaler, naravno Amerikanac, za doprinos bihevioralnoj ekonomiji, odnosno proučavanju donošenja ekonomskih odluka. Njegova revolucija, doduše, dogodila se davno, a otpočetka je bila i neizbježna, pa se nagrada čini pomalo zakasnjelom.

Thaler je svijetu podario zaključak da ljudi ne donose uvijek racionalne ekonomske odluke i iscrtao konzistentnost, pa i svojevrsnu predvidljivost te iracionalnosti, odnosno ono čime marketing raspolaže otkako postoji trgovina. ‘Da biste se mogli dobro baviti ekonomijom, morate imati na umu da su ljudi ljudi’, rekao je nakon dobivanja nagrade. Njegovu važnost ipak ne treba olako odbaciti jer je bio presudan u odvlačenju ekonomista svjesnih elementa iracionalnosti, ali na njega imunih, od toga pogrešnog uvjerenja.

Ni drugi Thalerovi radovi ne nude baš nove ili neočekivane spoznaje, poput uočavanja da ljudi svojoj imovini daju višu vrijednost samo zato što je njihova ili da osjećaj pravednosti transcendira osobnu korist. Važnost stoga ne proizlazi iz samog sadržaja koliko iz toga da je ekonomsku znanost 20. stoljeća, čvrsto opredijeljenu za pogrešne pretpostavke, pogurnuo u pravom smjeru, utvrdio pravilnosti u nepravilnu ponašanju te istraživanjem potvrdio ‘ono što svi pretpostavljaju’. Ovogodišnji Nobel dobrodošao je i zato što stvara protutežu upornim pokusajima ekonomske znanosti da se predstavi kao egzaktna i matematički utemeljena potvrdom važnosti psihologije i uvijek prisutnog faktora nasumičnosti u ključnim ekonomskim procesima.

Sve tvrtke koje se bave proizvodnjom hrane i pića, distribucijom i opremanjem trenutačno imaju velike ambicije u kanalu HoReCa i sve žele svoj dio kolača na tržištu teškom više od dvije milijarde eura. Za sve koji imaju kvalitetan proizvod, savršenu logističku uslugu i talent za pregovore kolača ima dovoljno.

Malotko vjeruje da će se nagodba, u kojem god smjeru išla, uspjeti postići do 10. srpnja, kad istječe ‘lex Agrokor’. Jedino što u tom slučaju Ramljak još ima na raspolaganju mogućnost je da uza suglasnost vjerovničkog vijeća koji dan ranije podnese sudski zahtjev za otvaranje stečajnog postupka.

Ponuditi i izglasati pravno-ekonomski održiv model nagodbe koji će, prije svega, respektirati i odražavati pravni položaj pojedinih skupina vjerovnika, razlučnih, izlučnih te neosiguranih, a posebna kategorija i izazov su prioritetni vjerovnici, kao specifičnost ovog zakona. Smatram da je model otpisa dijela tražbina vjerovnika, odnosno konverzije u vlasničke udjele, odnosno dionice, jedina opcija postizanja stabilnosti društava, kao i dobavljača, te ukupne zaposlenosti, a za takav model postoje uspješni primjeri u dosadašnjoj praksi stečajnih planova preustroja.

Dugoročna održivost poslovanja konverziju potraživanja u vlasničke udjele, kao jednu od mogućnosti nagodbe, predviđa i ‘lex Agrokor’, a taj model najviše bi se sviđao vjerovnicima iz redova domaćih dobavljača. Vjerovničko vijeće, koje prema zakonu sudjeluje u izradi nagodbe, za sada je tek ‘šokirano nalazima revizije’ i još se ne izjašnjava o najprihvatljivijem modelu nagodbe za sve vjerovnike. Podjela dionica u zamjenu za potraživanja još je u domeni razmatranja na akademskoj razini, s ponekim ‘probnim balonom’ koji puštaju dobavljači.

No financijske institucije, a ne dobavljači imat će presudan utjecaj na prijedlog modela nagodbe, a oni bi mogli imati drugačije ideje. Stajalište i poziciju financijskih institucija kao pojedinačno najvećih vjerovnika (banaka, regresnih vjerovnika itd.) Šket vidi kao poseban izazov u sklapanju nagodbe u slučaju Agrokor. Smatra da će se tijekom procesa vjerovatno pojaviti veliki sporovi, odnosno tužbe različitih stakeholdera, što bi postizanje nagodbe moglo otežati ili čak onemogućiti na dulji rok.

U svakom slučaju, vrlo je važno podmirenjem tekućih obveza u ovoj prijelaznoj fazi vratiti i održati povjerenje partnera, uravnotežiti novčane tokove te na toj osnovi projicirati i dugoročnu održivost poslovanja. Druga opcija koja se najčešće spominje prodaja je sve Agrokorove imovine i raspodjela raspoloživog novca vjerovnicima. Na prvi pogled to bi bilo najjednostavnije rješenje, ali prema tom bi se modelu dodatno bitno smanjila raspoloživa masa novca za podmirenje potraživanja.

Prije svega treba uzeti u obzir da su revizori zaključili izvješće o rezultatima poslovanja Agrokor sa zadnjim danom 2016. godine, odnosno da u obveze kompanije nisu uključeni krediti koje je Ivica Todorić dobio od Sberbanka početkom ove godine, a što je još važnije, ni roll-up krediti veći od milijardu eura koje je za potrebe redovitog poslovanja posudio Ramljak. Budući da roll-up podrazumijeva prvenstvo naplate vjerovnicima koji u takvom aranžmanu sudjeluju, za većinu vjerovnika to znači da će za podmirenje njihovih tražbina ostati milijarda eura manje.

Nadalje, vrijednost grupe Agrokor nije ujedno i vrijednost koja je u vlasništvu Agrokor, odnosno Ivica Todorića. Potrebno je naglasiti da su manjinski udjeli poduzeća u sastavu koncerna Agrokor knjigovodstveno vrijedni 3,3 milijarde kuna. Svakim protupravnim raspolaganjem imovinom dioničkog društva, poput prikrijenih isplata, preuzimanja obveza ili jamstava prema trećima bez adekvatnog osiguranja ili pak emisije novih dionica.